Borovi su svakome poznata stabla, dobro rasprostranjena, a simbolički snažno prisutna na cijeloj sjevernoj polutci. U ove dane kad većina kuća miriše smolama ovog stabla, red je da ga spomenemo.
Bor je u antičkoj Grčkoj bio predstavnik boga Dioniza, Asklepija i planinske nimfe Pitis koja je na kraju i pretvorena u bor. Domorocima u Americi on je bio simbol mudrosti i dugovječnosti, dok je u starom Rimu predstavljao djevičanstvo, čistoću i besmrtnost te bi se, između ostalog, borovim granama oblagale lomače i vrata pokojnika. Ovidije ga još spominje i kao arbore pura, drevno, sveto stablo. U sjevernoj Europi su se pak krajem godine ukrašavali borovi za slavlje rođenja Freje, nordijske božice sunca i plodnosti. U zapadnom Sibiru postojale su šamanske šume borova gdje se moralo ulaziti tiho i skrušeno, poštujući bogove i duše šume.
Kao i stablo, i plod bora, češer ima svoje snažno simboličko značenje. Često se povezuje s plodnošću i besmrtnošću, a u kombinaciji sa zmijama predstavljao je duhovnu osviještenost. Nalazi se na vrhu štapova mnogih božanstava poput Ozirisa, Shive i Dioniza, a tako i pape.
Bor (Pinus) je biljni rod iz porodice borovki (Pinaceae) koja broji oko 115 vrsta. Vrste koje nalazimo po Konavlima većinom rastu do 40 metara visine. Ovisno o vrsti, krošnja je svjetlozelena, tamnozelena ili gotovo crna. Na stablu se razvijaju dugi ogranci s igličastim listovima. Bor u travnju i svibnju proizvodi veće količine peludi. Kora je hrapava i ispušta smolu, a plod je češer ili, po konavoski, šiška odnosno sliška.
Bor može preživjeti mnoge temperaturne oscilacije, od snijega i hladnoće do suše i visokih temperatura. Dobro se održava i na slabijim, kamenitim tlima, no potrebno mu je puno svjetla. Bor ima dug životni vijek te je vrlo prilagodljiv. Smatra se da je drugo do sada najstarije stablo na svijetu bor vrste Pinus longaeva. Nalazi se u Nevadi, a pretpostavljena starost mu je oko 5 000 godina. U Konavlima poznajemo nekoliko vrsta bora, na primjer crni bor (Pinus nigra), alepski bor (Pinus halepensis), pinija (Pinus pinea), primorski bor (Pinus pinaster) i druge.
Kroz povijest je bor korišten kao građevinski materijal, ponajviše za izradu brodova jer je deblo bora već premazano prirodnom smolom. Koristio se i kao hrana (pinjoli), kao pulpa za izradu papira, zatim zbog eteričnog ulja koje se proizvede iz lišća te zbog aromatičnog mirisa i smole. No, svaki dio bora ima i svoja ljekovita svojstva, stoga je bio sastavni dio ljekovitog vrta gotovo svih antičkih lječilišta.
Kako doznajemo iz literature, iglice bora prepune su vitaminom C i karotenom, smola pomaže u liječenju reumatizma, a češeri su dobri za grlobolje. Čajevi i sirupi od iglica bora preporučuju se za jačanje imuniteta organizma te za prehladu. Kod izrade čajeva iglice se ne suše već se koriste svježe jer se dužim čuvanjem gube ljekovita svojstva. Češeri se beru dok su mladi i svježi, jer što više rastu postaju drvenastiji, a time gube ljekovita svojstva. Koriste se za liječenje upala grla, protiv kašlja i bronhitisa. Kupka od mladih češera pomaže pri reumatizmu i artritisu. Smola sadrži terpentin, a najčešće se koristi za liječenje kožnih bolesti. Kora se koristi u liječenju otvorenih rana zato što brzo zaustavlja krvarenje i ima antiseptička svojstva jer sadrži tanin.
Danas je alepski bor najraširenija vrsta bora na području Dalmacije, ne zato što je samoniklo proširena na ovom području nego zbog toga što je njezinu važnost uvidjela administracija Austro-Ugarske Monarhije i njihova politika pošumljavanja. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća u rasadnicima duž Jadrana uzgajala se količina od 60 000 sadnica alepskog bora godišnje. U tom periodu pošumljen je i poluotok Sustjepan i poluotok Rat u Cavtatu, koji danas predstavlja jednu od najljepših šetnica Konavala kao i mnoge šetnice uz jadransku obalu.
U to vrijeme pošumljavanje se odvijalo i tako da se seljacima davalo sjeme koje je trebalo zasijavat po određenim parcelama. Konavljani, koji su teškom mukom dolazili do krčevina koje bi pretvarali u poljoprivredna područja, nisu razumjeli zašto se bor sadi. Da bi zadovoljili državu i obavili svoj doprinos, a istovremeno izbjegli da im borovi niknu, mnogi bi kuhali sjeme prije obaveznog sijanja. Takvo, naravno, nikad ne bi izniklo. Nakon nekoliko godina, oni koji su na svojim parcelama ipak uzgojili bor, zarađivali su od prodaje drva i sami se njime grijali. A ta područja bila su prava mjesta za skupljanja slišaka kojima se palio oganj u špaherima i ognjištima.
Bor je danas rasprostranjen po cijelim Konavlima, a raste i po Konavoskom polju. Stablo je to najomraženije vatrogascima jer za vrijeme požara sliške napunjene smolom lete stotinu metara daleko i započinju nove požarne površine. Ako njih pitate, borove bi trebalo posve maknuti. I nakon požara on se ipak prvi obnavlja, iz opožarene zemlje dižu se brojne mladice u gustom plodoredu i to takvom da ih treba vaditi kako bi se razvila šuma. Naime, češer se pod utjecajem vatre rasprsne, što omogući svim svojim sjemenkama da se posiju. Alepski bor nakon požara postaje invazivna vrsta koja je omražena i poljoprivrednicima i vatrogascima. Isto tako, njegovo preuzimanje vegetacijskog područja suzbija širenje hrasta crnike i ostalih autohtonih vrsta.
Možda su baš zbog toga ovi borovi postali omiljena drvca konavoskih božićnih dana. Bor bi se ubrao pred Badnji dan, a na Badnji dan bi se okitio u kući. Muškima je bila posebna festa ić tražit bor za ubrat. Mora bit šesan, sa svake strane isti, gust da figura i miriše u kući. Ne kite se samo kuće, već i crkve borom. U njih se unose po dva bora, za što se zaduže muški iz bratstva u sedmici pred Badnji dan. A ti, okićeni borovi držat će pažnju djece u dugim božićnim liturgijama. Za razliku od borova za u kuće, ovi crkveni moraju biti isti u visini od 4 do 5 metara. Nije to lak zadatak, pogotovo jer je toliko stablo teško i dopremiti do crkve, ako je dublje u šumi. Stabla koja rastu uz put već odavno nisu kandidati za branje.
Tako su jedne godine Čilipjani po zadatku kićenja crkve izabrali dva lijepa bora za crkvu, ubrali ih u šumi kraj sv. Neđeje i dovukli do puta. Dok su oni otišli po kamion za ukrcat ih, netko drugi iz sela koji je bio u potrazi za svojim kućnim borom naišao je na ove ostavljene uz put i, vidjevši da nema nikoga, otpilao im vrhove u visini koja mu je trebala. Ipak je vrh bora najšesniji. Kad se ekipa vratila s kamionom po borove za u crkvu, misleći kako su riješili brigu, imali su što vidjet: borovi su ležali obezglavljeni, a za zločincem su letjele silne bjestime. Vajalo je nanovo it tražit bor.
Svi zadružni radovi u selima uvijek su puni zgoda koje se prepričavaju godinama, a mi se ove sjetimo svaki put kad dođe vrijeme od kićenja borova, vrijeme kad nam ne smeta što su zavladali i gorom i poljem.