Vlaho Bukovac i portreti cara Franje Josipa I.

Prvi susret Vlaha Bukovca i cara Franje Josipa I. zbio se u listopadu 1895. godine prilikom careva posjeta Zagrebu, upriličenog prigodom svečanosti otvaranja kulturnih i prosvjetnih institucija izgrađenih u posljednjem desetljeću 19. stoljeća. Car je tada otvorio zgradu Hrvatskog narodnog kazališta za koju je Bukovac naslikao veliki zastor s temom hrvatskog preporoda.

Kralju sam predstavljen još ranije u Zagrebu prigodom otvorenja Hrvatskog kazališta. Sjećam se, da sam mu onda protumačio smisao moga zastora na francuskom jeziku. On se na to začudio, misleći da sam tuđinac, ali kad mu odvratih da nisam Francuz, nego Dalmatinac, rodom iz Cavtata, kralj mi na to hitro odvrati: ‘Ali onda morate znati talijanski!’ prisjeća se Bukovac susreta s carom, opisujući u autobiografiji Moj život kasniju audijenciju u Beču.

Dolazak Franje Josipa I. ovjekovječit će Bukovac 1896. godine slikajući kompoziciju Živio kralj za Zlatnu dvoranu Odjela za bogoštovlje. Naslikao je trenutak kada car, koji je u Zagreb stigao vlakom, izlazi iz kolodvorske zgrade pred organizirani doček. U prvi plan Bukovac smješta grupu veselih djevojčica u bijelim haljinama, s učiteljicom u pratnji, koje uopće ne haju za visoku delegaciju, gotovo u pozadini slike.

Međutim, 28. prosinca 1895. godine Vlaho Bukovac dobio je poziv Predsjedništva sabora kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije da za ures saborske dvorane naslika Njegovo cesarsko i kraljevsko apostolsko Veličanstvo Kralja Franju Josipa I., a već 30. prosinca javljaju mu da car dozvoljava jedno sjedenje za slikanje portreta te da se prijavi 6. siječnja 1896. godine u previšnjoj kabinetskoj kancelariji u Beču radi pobližje upute.

U Beču, meni posve tuđem gradu, bio sam kao izgubljen, pa sam nastojao što prije završiti svoj posao i otići kući. Stvar, međutim, nije išla kako treba. – započinje Bukovac poglavlje autobiografije koje je nazvao Slikam u Hofburgu Franju Josipa I. Naime, Bukovcu je car pozirao četiri puta po sat vremena, ali u razmaku od dvadeset i dva dana. Slikar duhovito bilježi: Ovaj put pri audijenciji mislio je kralj, da sam njegov portret napola izradio po fotografiji. On je na to navikao s bečkim umjetnicima. Rekoh mu da ću ga slikati iz prirode. On me na to očajno pogleda, kao da veli sam sebi: ‘Oh nesretniče, u čije si ruke upao!’ – Prepatio on dosta od svojih domaćih umjetnika, a sad mu je još falio ovaj divlji – Croato! – Ja sam kralja, uvjerio, da će sve dobro biti, ako bude malo strpljiv. Napokon je pristao na sve i zakazao mi dan prve seance. – Već ujutro toga dana nađoh se u Dvoru i pripravih, sve što je od potrebe bilo. Izabrah dvoranu Stephanie, pa u fraku i bijelim rukavicama sačekah kralja.

I, uistinu je sve dobro i bilo. Bukovac je naslikao studiju glave, izvanredan portret koji će mu poslužiti kao skica za slikanje dva službena portreta cijele figure. Ta studija bila je izložena 1903. godine, u Kunstsalonu Eugena Artina, a bečki likovni kritičar Ludwig Hevesi objavit će u Fremdenblattu da je to jedan od najautentičnijih prikaza monarha uopće.

Sam car je bio zadovoljan Bukovčevom brzinom: Kralj je veseo skočio, pa kad je vidio koliko je toga već na platnu, bijaše u čudu i da me još više osokoli reče: ‘Stupendo! Molto presto, molto presto lei lavora!’ (Sjajno! Vi radite vrlo hitro, vrlo hitro!). Za vrijeme boravka u Beču, čekajući na audijencije kod cara, Bukovac je naslikao i nekoliko studija carske odore.

Vrativši se u Zagreb, u prirodnoj veličini naslikao je dva službena portreta. Za Hrvatski sabor naslikao je cara u generalskoj uniformi, taj se portret danas čuva u Hrvatskom povijesnom muzeju, a Franju Josipa I. u carskom ornatu naslikao je za Dalmatinski sabor, prema narudžbi namjesnika Davida, danas u Narodnom muzeju u Zadru. Bukovac je kopiju ovog portreta naslikanog za Dalmatinski sabor poklonio Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti. U Kući Bukovac čuvaju se dvije male skice za te portrete, lik cara u uniformi i drugi u carskom ornatu.

Bit će to slika, a ne glorifikacija jednog ideala… – zapisat će Bukovac svoj slikarski koncept u jednome pismu iz Beča koje će objaviti i Crvena Hrvatska.