Mjesec studeni kao pravi predstavnik kasne jeseni, prvih jačih hladnoća i nižih temperatura, približavajući se svojim zadnjim danima u tradicijskom pučkom shvaćanju označavao je stvarni početak zime. Studen unutar starih kamenih konavoskih kuća debelih zidova ledila je dah, a Konavljani su toplo utočište nalazili u jedinom grijanom prostoru, ognjištu i kasnije kominu. Iako je bijeli dan unatoč hladnoći iziskivao obavljanje uobičajenih kućanskih, ali i dodatnih zimskih poslova na otvorenom, predvečerja i večeri provodile su se uz pucketajuću vatru ne bi li se ogrijali prije odlaska na počinak u ledenu kamaru. Iako su se sve punjestre zatvarale na kući, propuha je vazda bilo: pod kupam zavija bura, osvukud puva, pa i kroz drveni pod. Žene su često sa sobom nosile skandalet pun žerave u kamaru, a na vatri ugrijani montuni stavljali su se pod noge u posteju, naročito djeci. Pokriveni do ušiju bijejom ili teškim vunom napunjenim krpaturima i dekama fesartama, stari su Konavljani prkosili studeni.
S prvim hladnoćama iz škrinja i burala vadila se sva zimska oprava, od pokrivača do odjeće, redom sačinjena od vune, osnovnom odjevnom sirovinom tradicijskih Konavala. Suživot ondašnjeg čovjeka i ovaca bio je održiv sustav, u kojem se ovca hraniteljica uzgajala za meso, mlijeko i mliječne proizvode, ali nužno i za vunu i krzno.
Pred ljeto bi se strigla vuna s ovaca te bi se pretvarala u niz uporabnih predmeta o kojima je i ovisila sama egzistencija famije, a za potrebe prerade i upotrebe vune uzgajale su se dvije vrste ovaca različite kakvoće runa: Nije bilo kuće u Konavlima koja nije imala ovce. Bile su dvije vrste ovaca, svitne i oštre. Oštre su se držale po brdima, a svitne doje u vali. Od oštrih ovaca se koristila vuna za stramace, kušine i vreće mlinarice, a od svitnih za robu za nosit. Od svitnih bi bila vuna mekana. Vuna je bila život.
Konavoke bi vunu prale, prele, pripredale i snovale, spravljale za raznu upotrebu. Dio bi spravljale za izatkati, dio za plesti, a osnovanu pređu su nosile u Cavtat na tkanje. Do Drugog svjetskog rata od domaće vune izrađivali su se gotovo svi odjevni predmeti konavoske nošnje: činjele su se modrine, bjelače, koreti, presomitače, gunjci, pelerine, pasovi, gaće, struke, bječve, nazuvci… Vuna se osim za odijevanje koristila i za tkanje svih torbi i torbica, za dječje povoje i pelene, za posoblje odnosno za bijej, deku fesartu ili lincune od raše, kao i za sva pletiva.
Osobito je značajna priprema komada odjeće kod djevojaka, koje su većinu svojeg djetinjstva i mladosti provele spremajući ruho za udaju koje se sastojalo od pozamašnog broja odjevnih predmeta. Među njima sve osim platnenih košulja, ubručića i donjeg rublja odnosno potkošuljaka ili privlačaka i skutića bilo je učinjeno od vune, za što su bile potrebne i dostatne količine ovaca, a time i runa.
Tijekom ljetnih mjeseci, a najčešće o Ilijinu danu, Konavoke su iznosile na taracu sve rašene predmete da ih sunce ogrije i da ne izgrinja, a kad bi se ispeklo na suncu vraćale bi i zamotavale u plavi pakpapir. Na njega neće grinja. Ja mislim da ga više i nema. Moja pokonja mati bi stavila i malo duhana u karti na vrh skrinje. Na taj način zimska roba se čuvala i pripremila za uporabu, odnosno presvlačenje pri prvim jačim hladnoćama, a domaća rašena odijela grijala su Konavljane sve do proljeća.
Zadovoljiti potrebe odijevanja, a tako i ruha, svakako nije bilo lako, a kako je odmicalo 20. stoljeće tako se broj odjevnih predmeta napravljenih od domaće vune smanjivao i mijenjao kupovnim materijalima. Upotreba vune najdulje se zadržala pri izradi torbica, čarapa, bječvi, kapa, a pleli su se i šalovi od maštene crne vune, rukavice, dječje kape. Postepenim odbacivanjem konavoske nošnje kao svakodnevne, ponajprije kod muškaraca i pod utjecajem gradske mode nosili su se i od vune pleli džemperi i puloveri.
Nasuprot građanskom odijevanju, tradicijska odjeća Konavljana nastajala je u okviru samodostatne proizvodnje, odnosno sirovinom za materijale s vlastitog posjeda, gdje se materijal izrađivao u okviru rukotvornih vještina u vlastitom kućanstvu, a i samo se oblikovanje u većoj mjeri ostvarivalo unutar obitelji, tek s manjim udjelom izrađevina seoskih poluobrtnika. Odijevanje u Konavlima temeljilo se na tradiciji i mijenjalo se vrlo sporo, te osim vrednovanja nošnje po estetskoj osnovi, promatramo je i kao kulturno dobro po kojem doznajemo o mnogim društvenim i životnim propisima i zbivanjima u prošlosti.