Selo Duba smješteno je na sjeveru Konavala, u Konavoskim brdima uz samu granicu s Bosnom i Hercegovinom što je kroz ne toliko daleku povijest značilo težak život uz brojna haračenja i upade prekograničnih razbojnika. Seljani su se bavili poljoprivredom i stočarstvom, a pismenost je još uvijek bila rezervirana za svećenstvo i najupornije. U Habsburškoj Monarhiji pučka škola postala je obavezna tek u drugoj polovici 18. stoljeća, no taj je proces u Konavlima kasnio gotovo cijelo stoljeće pa i više. Tako je prva škola u obližnjoj Stravči otvorena tek 1903. godine.
Jedna od iznimki nepismenosti stanovnika bio je stanovnik sela Duba, Ivo Matković (1859. – 1955.), zahvaljujući čijoj upornosti danas imamo sačuvanu povijest sela Duba od 1800. do 1912. godine, kako i sam kaže: … ja pišem što znam i što sam čuo i vidijo…
fotografija preuzeta s web-stranice konovizija.com.hr
Ivo Matković rođen je 5. siječnja 1859. godine u Dubi. Majka mu je bila Jelena Šarilo također iz Dube, a otac Miho Matković. Otac je više puta biran za seoskog kneza (glavara) i općinskog vijećnika, no bio je obični stanovnik sela Dube, graničnog mjesta u Konavoskim brdima koje je trpjelo zlostavljanja i pljačke prekograničnih stanovnika. Stanovnike preko granice stanovnici Dubrovačke Republike nazivali su Vlasima, a oni stanovnike s područja Republike Latinima, posljedično zbog različite vjeroispovijesti. Koliko su u povijesti Dube bile teške životne prilike svjedoči i Ivo u svojoj kronici navodeći brojne primjere ubojstava te križeva postavljenih na mjestima gdje je netko stradao zbog Vlaha.
Djeda Ivana (1791-1881), pak, dočekala je četa Vlaha u Ceroj „…veli viču mi izu Brzom Latinine opanke on izue a drugi obuo izu veli dokoljenice izuo a Četnik obuo ko svoje da su svuči Koret i Gjamadan i sve i brzom raspaši to koje sve Vlašina oduzo mu tada mu Zapovjeda da i Gaće svuče Žalosan Svuče i Gaće tada veli Vlag poteze Veliki Nož i zamanu da ga posječe a stavi se pokonji Gjed da mu je neko kazivo ako Vla zakuneš Bogom i Svetim Jovanom da neće ubiti Čojeka itako odmanu rukom u velikom Strahu i Žalosti sa Suzama na očima Zaklega veli nemomi dizati Život Bog ti i Sveti Jovan… bijaše jedan Mali Crnomanast i veli mu nemo mu Čojče dizati Život kate Zakleo Bogom i Svetim Jovanom…“
fotografija: Suhozidna baština Konavala
Granicu se lako prelazilo, pa su Vlasi pljačkali organizirano i stihijski, provaljujući u selo, ali i dočekujući u zasjedama stanovnike Konavoskih brda u obavljanju svakodnevnih poslova. Osim pljačke, Vlasi su otimali ljude u roblje, pa između ostalih prinosa doznajemo i o Konavoki koja je, da bi se oslobodila od ropstva, izvadila prsi i izmuzla mlijeko pred otimačima. Nepisano pravilo otmica ljudi bilo je da se ne diraju dojilje.
No, nije sve bilo tako crno. Bez obzira na težak život uz granicu, Ivo prenosi i one lijepe trenutke u životu seljaka, pa tako imamo zabilježeno cjelodnevno slavlje krsnoga imena sv. Stjepana u Dubi koje je bilo praćeno napijanjem zdravice. Opisuje brojne povijesne cjeline sela uključujući i Ledenice iz kojih se u Dubrovačkoj Republici dopremao led za vlastelu, opisuje povijest i rodoslovlje sumještana, ali i poljoprivredne radnje sela. Zanimljivo je da u kroniku uključuje i brojno ljekovito bilje te pripadajuće ričete za liječenje mnogih bolesti.
Seoski izvor vode Kosović glavna je osovina sela, a i sama kronika započinje vjerovanjem o nastanku sela koji je prvi naselio delija našavši izvor. Matković donosi tadašnji popis stanovnika i vjerovanja o podrijetlu obitelji. Opisuje lokalnu crkvu i njen inventar, donosi mjere i crtež velikog stećka koji se nalazi ispred nje i zabilježava brojne etnografske prinose, neobično dragocjene za sveukupnu konavosku povijest življenja.
Ivo Matković, kojeg je pismu najvjerojatnije poučio svećenik, osvijetlio je povijest malog pograničnog sela smještenog u krajnjem dijelu Konavoskih brda. Napisao je iscrpnu povijest sela na 152 stranice premda vrlo teško čitljivu, s nedostajućim i pogrešnim slovima i spojenim riječima, ali iz koje pronalazimo brojne povijesne i etnografske potvrde života u prošlosti Konavala. Njegovo rodno selo, premda malo pogranično mjesto u Konavlima, njemu je centar ondašnjeg svijeta, a nama danas centar informacija o tradicijskom životu.
19. stoljeće plodonosno je interesom za povijesne i tradicijske životne oblike. Rađaju se prvi utemeljitelji struka koje danas baštinimo, arheolozi, etnolozi i ostali. Putopisi postaju glavna literatura približavanja ljudi i običaja. I dok je Vlaho Bukovac putovao po svijetu, kao i Baltazar Bogišić tražeći zajedničke značajke običajnih prava i tradicijskih oblika, njihov suvremenik Ivo Matković živio je na Dubi kojoj je ostavio značajan trag o konavoskom životu zapisujući memoriju toposa vlastitim nasljednicima. Njegov rukopis nikad nije objavljen. Ivo Matković umro je 20. studenog 1955. godine.