U iznimno važnom tekstu De administrando Imperio ili O upravljanju carstvom, koji nam je ostavio bizantski car Konstantin Porfirogenet, ostat će zapisano:
Grad Rausij ne zove se ‘Rausi’ na romejskom jeziku, nego zato što se diže na litici, a litica se romejski kaže ‘lau’, te su po tome bili nazvani Lausaji, naime oni koji nastavaju strmine. Uslijed opće navike, koja često kvari imena zamjenom slova, promijenio se naziv i oni se prozvaše Rausaji. Ovi isti Rausaji vladali su u davnini gradom zvanim Pitaura. Ali kada su Slaveni osvojili ostale gradove u toj temi, zauzet je i taj grad, te su jedni bili pobijeni, drugi zarobljeni, a oni što su uspjeli pobjeći i spasiti se naselili su se na strmom mjestu, gdje je sada grad. Sagradili su najprije mali grad, a zatim veći, a nakon toga prošire mu bedem, te su dobili, postupno se šireći i množeći, ovaj grad.
Ali, nije Porfirogenet prvi koji je, sredinom 10. stoljeća, zabilježio vezu između antičkog Epidaura i Ragusija, današnjeg Dubrovnika. Nešto ranije, moguće u 6. ili vjerojatnije u 7. stoljeću, ne znamo točno, anonimni kozmograf iz Ravene, u svom pokušaju da sastavi zemljopis svijeta temeljen na različitim kasnoantičkim vrelima, zabilježit će u pet knjiga, prikaze pojedinih područja koji se uglavnom sastoje od popisa gradova. U opisu provincije Dalmacije, uz gradove kao što su Buccinium (Ulcinj), Butua (Budva), Decadaron (Kotor), Racinium (Risan), naći će se i složenica Epitaurum id est Ragusium. Epitaurum to jest Ragusium! O značenju te ekvacije mnogo se raspravljalo. Znači li to, kao što će par stoljeća kasnije zaključiti Konstantin Porfirogenet, da su pred napadima Avara i Slavena koji su uništili antički Epidaur, izbjeglice prebjegle u obližnje područje i tamo osnovali novi grad? Ili, kako suvremeni autori predlažu, a arheološki ostatci potvrđuju, da je na mjestu današnjeg Dubrovnika u antičko vrijeme bilo naselje iz kojeg će se razviti ranosrednjovjekovni grad.
Povjesničar i arheolog Slobodan Čače, razjašnjavajući Ravenjaninov izraz Epitaurum id est Ragusium, iščitava da izvori koje je koristio za izradu svoje Kozmografije prate raniju situaciju na terenu te nas izvještava o vremenu kad su paralelno egzistirala dva naselja, Epidaur i Raguzij. Po njegovom mišljenju, ta sintagma znači da je Epidaur na glavnoj cesti, a da od njega odvojak vodi do Raguzija.
preuzeto: Zelić, Danko. 2012. Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 36.
Sigurno je da je u prvim stoljećima naše ere ključnu ulogu imao Epidaur, gradsko središte kolonije, a da se s vremenom razvijaju i druge sredine, kao što je Raguzij, koji će preuzeti, odnosno na koji će se prenijeti neke gradske funkcije. O propasti Epidaura, ali i genezi grada Dubrovnika, na temelju samo pisanih izvora, a bez sustavnih arheoloških istraživanja, teško je donositi bilo kakve konkretnije zaključke.
Kasnije će, razvojem i širenjem Dubrovnika, prošlost Epidaura biti iskorištena za stvaranje slike o dubrovačkoj slavi i drevnosti. Svakako će im ta tradicija koristiti u nastojanjima da steknu prostor Konavala, koji ističu kao sljednici jer su se oni rodili od ljudi iz starog grada Epidaura. Ne samo da će dubrovačka vlastela mit o porijeklu iskoristiti za stjecanje novih prostora, već će učvrstiti i razliku koja ih dijeli od običnog puka te monopol na vlasti.
Od 16. stoljeća mnogi će se dubrovački humanisti baviti tom temom. Nikola Ranjina će zapisati da je naselje na mjestu Dubrovnika postojalo mnogo ranije, prije nego je razoren Epidaur. Osnovano je 4 000 godina nakon stvaranja svijeta, 24 godine prije razaranja Troje i 470 godina prije osnutka Rima! O samom Epidauru, uništenju grada i porijeklu Dubrovnika pisat će i Ludovic Cerva Tubero, Serafin Razzi, Marcus Sylvius i Mavro Orbini, a pojedinci su, pa čak i dubrovačka vlada, pokretali arheološka istraživanja epidaurskih ostataka.
Činjenica je da je i kamena građa antičkog grada završila sekundarno upotrijebljena kao građevinski materijal izgradnje kako novog Cavtata tako i Dubrovnika.