Zaljubljenica u folklorni tekstil, učiteljica Jelka Miš svoj je život posvetila istraživanju, njegovanju i očuvanju narodnih nošnji i tekstilnog rukotvorstva. Bliski odnos s Konavlima u kojima je prikupljala uzorke narodnog rukotvorstva, izrađivala predmete visokih umjetničkih dometa i podučavala umijeću izvedbe ručnog rada nedvojbeno ju čini iznimno važnom osobom u očuvanju bogatstva konavoskoga rukotvorstva.
Jelka Miš rođena je u Dubrovniku 1875. godine na današnji dan, 2. listopada. U ranom djetinjstvu ostaje bez majke Ane rođene Lučić i oca Vlaha, postolara te ju odgaja majčina sestra Marija. Nakon završene osnovne škole, od 1889. do 1893. godine pohađala je poznatu dubrovačku Preparandiju. Tada je već na predmetu Domaćinstvo, na kojem se podučavalo vezenje, pokazala jaki interes za narodne vezove te se proučavajući tehnike izvedbe rada iskazala i kao vrsna vezilja.
Tijekom 1893. i dijelom 1894. godine službovala je kao privremena učiteljica u Vodicama i na Hvaru, a krajem 1894. godine život ju je doveo u Konavle. Dobila je namještenje u Mrcinama u jednorazrednoj Mješovitoj pučkoj školi, gdje ostaje raditi do 1908. godine.
Kao prva učiteljica ove pučke škole iskazala se svojim entuzijazmom i posvećenosti obrazovanju djece. Uz redovitu nastavu koja se odvijala u jutarnjim i poslijepodnevnim satima, navečer je okupljala mladost, podučavala ih o važnosti baštine i upoznavala ih s važnim književnim djelima. Djevojčice je učila ručnim radovima, ali je i organizirala kućne radinosti gdje je podučavala i starije žene od kojih je zauzvrat učila vesti sve vrste konavoskih vezova. Upravo u Mrcinama dolazi u bliske i svakodnevne kontakte s konavoskim vezom te kao pasionirana ljubiteljica tekstilnog rukotvorstva ostaje očarana njime. Tada i započinje njeno sustavno prikupljanje i obrada uzoraka konavoskog veza i dijelova ženskih nošnji koje će, kako će vrijeme pokazati, biti ključno u očuvanju starinskih tehnika veza.
Obilazila je sela po Konavlima te od svoje skromne učiteljske plaće otkupljivala vrijedne primjerke etnografske građe koje je spasila od nestajanja. Sveukupno je uspjela prikupiti oko 200 različitih uzoraka ogrova, ošvi, zaveza te je obnovila tada već pomalo zaboravljene tehnike mrkog veza iz 18. i 19. stoljeća. Značajan je i njen otkup jedne od posljednjih primjeraka svadbene ženske vezene pregače, s ornamentom na sunašca ili na kola, kao i primjeraka dubrovačke čipke poznate kao renesansne čipke Point de Raguse koja je dotad ostala samo fragmentarno sačuvana u konavoskim pokrivačama.
Osim konavoskoga veza, Jelku Miš zanimaju i ostali vezovi sa šireg područja, pa je za vrijeme školskih praznika putovala prostorima od sjeverne Dalmacije, Bosne i Hercegovine, Makedonije, Kosova, Vojvodine, Srbije, gdje je proučavala i skupljala narodno vezivo, a nerijetko je na tim putovanjima i održavala tečajeve o narodnim vezovima prosvjetnim djelatnicima.
Ozbiljnost u skupljanju originalnih dijelova narodnog ruha i rukotvorstva svjedoči dokumentacija o nazivlju, namjeni, tehnikama, vrstama i procesu izvedbe, materijalima i bojama, odnosno podacima povijesnog, tradicijskog i simboličkog konteksta koje je bilježila. Jelka Miš pedantno je precrtavala uzorke i motive u obliku tehničkog crteža te ih potom izrađivala originalnim tehnikama, a predlošci uzoraka poslužili su brojnim veziljama.
Jelka Miš 1922. godine je, na temeljima Zadruge za unaprjeđenje narodnog umijeća – Pčelice, osnovala Vezilačku udrugu Cavtat koja je okupljala nekoliko generacija djevojčica iz Cavtata i konavoskih sela. One su uz konavoski vez izrađivale i ostale vezove porijeklom iz susjednih krajeva te uporabne predmete poput kušina, napica i torbica, poštivajući autentičnu tehničku izvedbu, ornamentiku i kolorit veza, što je rezultiralo predmetima visoke estetske vrijednosti.
Radovi učenica bili su prodavani na našim i stranim tržištima te izlagani na mnogim svjetskim izložbama u Kopenhagenu, Haagu, Parizu, Rotterdamu, Washingtonu i New Yorku. Vezilje su dobivale naknadu za svoj rad što im je omogućilo da pridonose svojim obiteljima. Ostatkom novca od prodaje veza uspjele su kupiti i adaptirati kuću u Cavtatu na rivi u Bukovčevoj 1, koja je bila opremljena vitrinama i služila kao izložbeni salon. Fundus Vezilačke udruge Cavtat sadržavao je oko 800 uzoraka narodnog veza, oko 300 crteža i pet lutaka.
Vezilačka udruga Cavtat djelovala je do Drugog svjetskog rata, i službeno se gasi 1946. godine. Fundus Udruge do 1962. godine pohranjen je u Zbirci Baltazara Bogišića u Cavtatu, a 2004. godine nalazi svoje trajno mjesto kao samostalna zbirka unutar Zavičajnog muzeja Konavala.
Jelka Miš osnovala je i Atelje za narodno vezivo u Dubrovniku gdje je živjela i nastavila svoj rad, a zbirku ateljea ostavila je svome Gradu. Time je Narodni muzej u Dubrovniku utemeljio svoj etnografski odjel iz kojega će nakon Drugog svjetskog rata izrasti samostalna ustanova Etnografskog muzeja. Jelka Miš umrla je 8. veljače 1956. godine, u 81. godini života, ostavivši bogate zbirke kojima je zadužila Konavle, ali i čitavi dubrovački kraj.