Suhozidna baština Konavala

Suhozidna gradnja odlikuje se gradnjom u kamenu bez korištenja vezivnog sredstva. Ono se odnosi na zidanje lomljenim kamenom s minimalnom obradom, tj. omaranjem. Svrha suhozidne gradnje prilagođavanje je krajobraza životnim potrebama i poljoprivredi na održiv način.

Konavle je ruralno područje koje baštini mnoge oblike suhozida. Rezultat su održivog odnosa čovjeka s prirodom koji je za potrebe kultiviranja koristio materijale iz neposredne okoline za njegov razvoj – pretežito kamen. Takav oblik kulturnog krajobraza pokazatelj je tradicije neke zajednice i društvenih prilika.

Iako suhozidna gradnja u Konavlima seže još iz ranijih vremena Ilira i Rimljana, najvećim se dijelom razvila za vrijeme Dubrovačke Republike kada je glavni cilj vlasti bio prilagoditi Konavle poljoprivrednoj proizvodnji, usprkos zabranama transhumantnog stočarstva i ograničenoj sadnji vinove loze. Jedan od prvih spisa gdje se spominje suhozid je Statut grada Dubrovnika. Radi se o prijepisu statuta iz 1437. godine, nakon osvajanja Konavala. Vlasnici parcela bili su primorani držati se zakona napisanih u dubrovačkom statutu. Citirajući zakone iz Knjige pete, nalažu se sljedeća pravila na poljoprivrednim površinama:

XXIV.

O međi i mrginu i suhozidini vinograda

Ako neki vinograd ili zemlja bude poviše neke međe, a netko ispod te međe ima vinograd ili zemljište, vlasnik tog zemljišta ili što je ispod međe, ako bude htio napraviti suhozidinu, može je napraviti na svome, a tu među čistiti nožem ili srpom. A dužan je ostaviti jedan lakat zemlje duž rečene međe za mrgin, koji može čistiti motikom ne dirajući prije spomenutu među.

XXV.

O međi i mrginu između vinograda i zemljišta više vlasnika

Ako između vinograda i zemljišta što su u razini bude međa ili mrgin, neka ta međa ili mrgin budu zajednički vlasnicima tih vinograda ili zemljišta, a kad dotični vlasnici budu obrađivali rečena zemljišta ili vinograde, ne smiju prelaziti među koja je među njima. A mrgin neka bude pola jedne, a pola druge strane.

Krajem 19. stoljeća kreće ekspanzija u gradnji suhozida, odnosno terasiranje jadranske obale kada se masovno počela saditi vinova loza nakon pojave filoksere u Francuskoj i Italiji. To zlatno doba u proizvodnji vina u Konavlima se kratko zadržalo jer se ubrzo i ovdje pojavila bolest vinove loze. Od tada pa do danas bilježi se naglo zapuštanje u obradi suhozidnih terasa, ali i čitavog poljoprivrednog krajobraza.

Postoje različiti oblici suhozida koji se mogu pronaći u Konavlima: međa uduplo, međa unjulo, podzid terase (škalpa), gomila ili gromača, klačina, kružna i pravokutna kućerica, štala, pojata, obor, kanal, lokva i janik. Izuzetke čine gumna i gustjerne za čiju se gradnju koristi vezivno sredstvo.

U Konavlima prevladavaju suhozidne terase. Terasirani krajobraz proteže se od vrtača i plodnih udolina u Konavoskim brdima, preko padina Konavoskog polja južne ekspozicije koje se protežu od Cavtata do Pavljeg Brda, te duž primorskog grebena, odnosno Donje bande Konavala, gdje su se smjestile brojne ograđene terase uz samu obalu Konavoskih stijena i plodnih udolina. Terase su većim dijelom stepenaste, pravilnog tipa. Na kontaktu padina s jarugama postepeno prelaze u blago valovite terase, kao što je slučaj u selima Dunave i Dubravka gdje se susreću Sniježnica i Bjelotina. U vrtači Duboki do u Dubi Konavoskoj zabilježene su džepne terase. Pašini („spontane“ džepne terase) se pojavljuju na predjelima velikih nagiba gdje je većinski zastupljena stijena. Pašini podrazumijevaju slaganje malog broja kamenja između stijena kako bi se napravila terasa koja je bila dostatna za sadnju samo jednog stabla, redovito voćne kulture. Prije se koristila i uzrečica za njihovu gradnju: Popušti međicu, učini pašin. Padine brda su „prošarane” dugim potezima pašnjačkih suhozida. Unutar središnjih dijelova sela, smjestila su se brojna gumna s pojatama, ali i janici. Janik je suhozidna struktura, redovito kružnog oblika kojeg čini visoka međa građena uduplo. S unutarnje strane su se nalazile stubline (košnice), stepenasto raspoređene po klesanim stijenama. Kućerice su se smjestile izvan naselja uz rubove plodnih udolina i omeđenih parcela na terasama. U najnižim dijelovima brojnih plodnih udolina smjestile su se kamenom zidane lokve širokih promjera, dok su u Konavoskom polju zastupljeni brojni suhozidni kanali. Na nekoliko mjesta, naročito duž primorskog grebena, nailazi se na kamene križeve za blagoslov polja ugrađene u ogradne suhozide dugačkih puteva koji su vodili do obradivih površina. Na obalama Molunta i Mikulića, u svakoj većoj uvali, smjestila se po jedna klačina od koje je danas prisutan samo temelj, odnosno košulja. Klačine su ostavština još iz doba Dubrovačke Republike. Pomoću njih se proizvodilo gašeno vapno koje je kasnije služilo kao vezivno sredstvo za gradnju zidina.

Umijeće suhozidne gradnje je 2016. godine Ministarstvo kulture proglasilo nematerijalnim kulturnim dobrom Republike Hrvatske. Dvije godine kasnije UNESCO isto umijeće uvrštava na reprezentativni popis nematerijalne baštine čovječanstva.