Vruće nam je. Suša već dugo traje. Jedino što živahno radi u svim selima i kućama klimatizacijski su uređaji. Svake godine imamo ljeto, a i zimu, pa i kad je blaža ili jača, uvijek kukamo. Ali i prije nas su kukali i domišljali se rješenjima kako olakšati udare vremenskih prilika. Robert Heinlein (1907. – 1988.), američki književnik, najpopularniji po znanstveno-fantastičnim temama, opisao je razliku između klime i vremenskih prilika: klima je ono što očekujemo, a vrijeme ono što dobijemo. Potreba za korigiranjem vremenskih prilika znanjem ili tehnologijom na tragu je onoga da dobijemo što očekujemo. U tom duhu, odbacujući održiva rješenja, danas palimo klimatizacijske uređaje i hladimo naše zatvorene prostore, ujedno grijući vanjski prostor.
Otkad su klimatizacijski uređaji ušli u naše živote, počeli smo odbacivati sve one načine rashlađivanja koji su nam vrijedili prije. Većina njih odnosila se na aktivnosti izvan životnog prostora, na hlađenja šireg prostora od našeg doma, a tek mali dio na trikove kojima se hladi unutarnji prostor.
Primjerice, noću su se prozori širom otvarali da svježi zrak cirkulira kroz kuće. Svitanjem bi se kuća zamračivala kako bi svježi zrak što duže ostao unutra. Preko prozora koji nisu imali škure znali bi se vješati mokri bijeli lincuni da se topli zrak izvana ohladi prolazeći kroz njih. Kako bi se sušili, tako bi se novi stavljali. Kuhalo se (ujutro što ranije) na dvoru ili ranije u ognjištu, u kojemu se ljeti nije boravilo, pa vrelina ognja ne bi ulazila u kuću. Zaslamnice na gumnima, koji se grade na najvjetrovitijim mjestima oko kuće, bile bi omiljena mjesta za sjedanje kad dođe hlad. Majstrala nigda ne bi falilo, a tako ni okrepe vjetrom. Bilo je tu mnogih drugih načina kojima se svaka kuća dovijala, a o tome bi se mislilo kad se kuće gradilo.
No, važnija i ozbiljnija ulaganja u klimatizaciju bile bi aktivnosti u kućnom okolišu. Sve konavoske tarace obukle bi se listopadnim odrinama od loze koja se tako gojila još iz vremena Republike. Prije asfalta i klimatizacije konavoske se kuće ne bi mogle vidjeti u krajoliku od listopadnog raslinja i stabala oko njih. Kućna prekuća bila je prostor gdje rastu murve i orasi, stabla najvećeg hlada. Tako bi klima oko kuće za nekoliko stupnjeva bila manja nego vani u okolišu.
Tome u prilog idu i današnja mjerenja temperature u gradovima, kojima se pokazalo i dokazalo koliko stabla posađena po ulicama umanjuju temperaturu, toplinu, a i koliko poboljšavaju kvalitetu zraka u gradovima. No, ipak se malo sadi, a sve se više siječe stabla u našem okolišu. U odnosu stanovništva prema stablima nedostaje segment dobrobiti za nas i klimu. Stabla su, nažalost, našoj generaciji uglavnom drva.
Sjelo drvo na drvo, reklo bi se u Konavlima za nekoga ko sjedi zaludu, ne razumije i ne zna. Sličan izraz za stabla ne postoji i tu je još jedna potvrda da stablo i drvo nisu isti pojam, jer drvo je samo nekad davno bilo stablo. Stoga, nazvati neko stablo drvom posao je drvne industrije, a u svakom ostalom slučaju prosta je uvreda, iz neznanja ili iz ljudske ograničenosti. Dobrobiti stabala za ljudski život ljudima, ima bit, nisu posve jasne.
Stablo je zajednica, višefunkcionalna zajednica koja uglavnom na svom mjestu provodi puno duže živote nego što su životi ljudi, pa možda zato nismo ni zainteresirani da o njima brinemo. U stablima žive brojni drugi organizmi, a stabla obavljaju brojne funkcije, od kojih većinu ne poznajemo. Generacije prije nas navikle su se da su im preci doranili stabla koja mogu iskorištavati za udobnost svojih života. Tako je generacija naših roditelja otprilike ona generacija koja je u stablima prestala vidjeti vrijednost za stanovanje, već je u stablu vidjela jedino resurs ogrjeva, građevnog materijala, papira ili celuloze. Zato nisu naučili nadopunjavati uzeto, već samo uzimati. Istovremeno, to je generacija koja je postala ovisna o klima-uređajima, tendama, strehama i ostalim načinima organiziranja životnog prostora za malo više hlada.
A što ćemo, kad hlada nema među drvima, pravi hlad je pod stablima. U vremenima prije obilja hladovine su uglavnom bile pod stablima. Stabla su se sadila uz puteve, kao što se vidi na prikazima Konavoskog polja gdje uz cestu koja priječi polje stoji drvored. Sadila su se iznad fontana s vodom, kojima su pridonosila hladnijoj vodi. Stabla su puštana da rastu uz kanale, vodovare i tokove rijeka da bi vodotok bio u hladu. Temperatura u njihovoj sjeni bila bi oko 7 stupnjeva manja od okolne. Stabla su bila u svakoj precrkvi, mjestu okupljanja ljudi i pred svakom kućom, naročito murve i orasi.
Pred crkvama i iznad fontana sadilo se jakače (akacije), tulipanovce, bagreme i ostala brzorastuća stabla koja ne rađaju, da ne šporkavaju. Taj prostor se kasnije popločavo pa ne bi vajalo da padaju murve i gađaju orasi ozga. Ali prekućom su murve bile najpotrebnije, i za svilu i kad bi padale po tlima za prace. A kad bi finule, pod murvama smo se ladili svako popodne. Stari bi pošli malo počinut, a mi mladost bi se skupili pod murvama, neka bi vezla, neki bi pleo sepete, potiho bi govorili i odmarali se. Svuđe su bile murve i u prekućama i u baštinama za sklonit se u lad. Od masline i mjendula nema lada, isto ko ni pod pločom. A kad bi moro po baštini ostat po suncu, odmaro bi se vazda pod murvam. Ima ti ih u poju koliko oćeš. A pod oravom je opasno, moreš malo stat, ali ako oznojan zaspiš pod oravom nećeš se dić. Tako je i pod voltom, jes studeno, ma nije zdravo. Nisu nam nigda dali oznojnima it pod volat.
Sve biljke i zelene površine stvaraju kisik i smanjuju temperature, no stabla su tu superiorna. Da bi stabla davala toliki hlad, trebaju biti najmanje 20 godina stara. Tropske šume i prašume razumljivo su pluća naše planete, a u njihovim desetmetarskim krošnjama blokira se 98 % sunčeva zračenja. U slojevima velikih krošnji događaju se procesi koji mijenjaju kvalitetu zraka. Stabla upijaju ugljični dioksid i ispuštaju kisik upravo suprotno od naših pluća, pa kao da nam je pola dišnog sustava u njima. Izmjenjujemo zrak. Stabla upijaju toplinu, i što su ona veća, to je iz njih veće isparavanje tekućina. Aerosol hladi zrak koji postaje ugodniji. Hladni zrak pada pod stabla, a topli odlazi gore u atmosferu jer je lakši. Osim toga, krošnja stabala djeluje poput suncobrana, blokira do 90 % sunčevog zračenja i tako hladi tlo ispod sebe. Tako i boravak pod stablom biva ugodniji od boravka pod bilo kakvom konstrukcijom od drva, plastike, kamena ili crijepa.
No, nije samo smanjenje temperature odgovorno za osjećaj hlada i ugode pod stablom. Stabla izdišu vodu kroz stome u listovima i pružaju drugi mehanizam vanjskog hlađenja zraka. Razlika između temperature u hladu stabala i prostora izloženog sunčevoj svjetlosti dodatno uzrokuje protok zraka, koji kao treći element hlađenja pridonosi klimatizaciji stablima. Današnjim mjerenjem ustanovljeno je da stabla ispred zgrada smanjuju troškove hlađenja do 30 %.
Prema vrsti stabla razlikuje se i hlad. Lisna površina, vlaga koju crpi iz zemlje i struktura lista odgovorna je za količinu vlage i kvalitetu zraka koje stablo ispušta. (Tako je pod orahom hlad drugačiji nego pod murvom).
Većina konavoskih kuća posjekla je svoje murve kako bio asfaltirala parkirališta ispred kuća i da im po asfaltu murve ne šporkavaju. Kućne fasade okrenute prema jugu mahom su izložene insolaciji, a malo odrine čuva tarace i balkone. Ipak, češće je za vidjeti, naročito kod novogradnje, na južnoj fasadi zatvorene persijane, a na sjevernoj vanjske jedinice klimatizacijskih uređaja, nigdje stabla.
U budućnosti će temperatura zraka rasti, kaže struka. A stabla i zelene površine koje sada posadimo određivat će temperature naših naselja u sljedećem stoljeću.
Ne bude li stabala, možda ćemo kao pračovjek tražiti hlad u dubini špilja i jama.