Danas, 5. srpnja obilježava se blagdan svetog Ćirila i Metoda. Iako svi povezujemo njihova imena s glagoljicom, ponekad nismo svjesni značaja njihovog djela na ovim prostorima, ali i šire. Uz sv. Benedikta smatraju se zaštitnicima Europe. Dakle, Sv. Ćiril i Metod, poznati i pod nazivima Solunska braća, Sveta braća ili pak Slavenski apostoli, bizantski su misionari, a kao što nam jedan od naziva i otkriva, rođeni su u Solunu. S obzirom na to da je taj grad od kraja 6. st. bio okružen Slavenima, a slavenski se govorilo i u samome gradu, oni su od mladosti, uz grčki i latinski, poznavali i govorili slavenski jezik.
Njihovo znanje slavenskoga jezika bilo je odlučujuće da upravo oni budu izabrani za slavensku misiju kojoj je cilj bio širenje kršćanstva. Ukratko, pretpostavlja se da je uoči misije Konstantin sastavio posebno pismo, glagoljicu, i to oblu, te na makedonski slavenski preveo najnužnije knjige za slavlje i zajedničku molitvu. S Metodom je krenuo prema Rimu, gdje su prihvatili njihovu misiju. Naravno, nije sve bilo tako lako, susretali su se s brojnim neistomišljenicima i ulazili u mnoge polemike, od kojih je najznačajnija polemika o takozvanoj „trojezičnoj herezi“. To je pojam koji obuhvaća sve zagovaratelje da se sveta liturgija može obavljati samo na latinskom, grčkom i hebrejskom jeziku, jer je tim jezicima (i pismima) bila napisana Pilatova osuda na križu. No, i Ćiril i Metod učinili su za Slavene puno više nego što je Bizant od njih očekivao – umjesto da, kao što je očekivano, šire bizantski utjecaj, oni su jačali slavensku samosvijest.
Ubrzo Ćiril umire, ali na samrtnoj je postelji zamolio brata da nastavi misiju među Slavenima, što je Metod i učinio. Dolazi u Panoniju i Moravsku, no njemački ga biskupi ne toleriraju i ubrzo završava u tamnici. Nakon čak dvije i pol godine, uspijeva izaći iz tamnice, no slavenska je liturgija zabranjena. Ipak, 880. godine papa Ivan VIII. potvrđuje slavensko bogoslužje bulom Industriae tuae, a uz Metoda djeluju i njegovi učenici u širenju slavenske liturgije. Metod prevodi i Bibliju na slavenski jezik u Moravskoj, a ipak nakon njegove smrti njegovi su učenici zarobljeni ili protjerani, mnogi su otišli u Bugarsku, a zarobljenici su, nakon što su otkupljeni, pošli u Istru, na Kvarnerske otoke i u Dalmaciju. Tako se, u nepovoljnim okolnostima, baština Svete braće proširila na prostoru Bugarske i Makedonije, zatim među Hrvatima, Slovacima i Česima, a poslije i među druge slavenske narode.
Ipak, samo je u Hrvatskoj glagoljica preživjela i zadržala se do 20. stoljeća, pa su tako Hrvati jedini narod Katoličke Crkve koji je skoro 1000 godina imao liturgiju na narodnom jeziku, što možemo zahvaliti svećenicima glagoljašima, nasljednicima Ćirila i Metoda i naravno, papinoj buli. Postoje obla i uglata glagoljica; oblu je poznavao sav slavenski svijet, dok je uglata nastala na našim prostorima. Jezikoslovci se ne slažu u potpunosti oko pitanja prvenstva ćirilice i glagoljice, pa tako ni oble i uglate glagoljice, a pretpostavlja se da je uglata nastala nakon oble. Spominje se i trokutasta glagoljica, koja je vjerojatno bila u uporabi od 9. do 10. stoljeća, zatim je obla glagoljica u uporabi od 10. do 12., a uglata od 13. stoljeća, samo na području Hrvatske.
OA-447
I istočni su Slaveni prihvatili njihove tekstove i književni jezik, ali na novome pismu – ćirilici. Prije svega, treba razjasniti da je ćirilica istočnokršćansko ili grčko pismo prilagođeno slavenskim jezicima. Ovdje treba biti oprezan, jer kada govorimo o ćirilici, znamo da postoji i hrvatska ćirilica, često nazivana i bosančica ili bosanica.
Hrvatska, a pogotovo Dubrovnik ima bogati opus na ćirilici, točnije na hrvatskoj ćirilici koju smo često zanemarivali i negirali kao našu, a srpski jezikoslovci rado su je prihvaćali kao njihovu. Dakle, hrvatska ćirilica razlikuje se od svih drugih ćirilica po broju i obliku grafema, a kroz čak osam stoljeća pokazuje potpuno poseban razvoj, u kojem je vrlo rano nestalo svih znakova koji su preuzeti iz grčkog pisma ili stare crkvenoslavenske ćirilice. Na našem području ćirilica je takozvana petrificirana dukljansko-bosanska grafija, s izražen je utjecaj glagoljske grafije. Dakle, izravno se naslanja na bosansko-humsku diplomatičku kurzivnu ćirilicu 14. i 15. st., sadrži slova koja se drugdje u ćirilici uopće ne pojavljuju i od ostalih je oblika kurzivne ćirilice toliko udaljena da odaje sliku sasvim drukčijega pisma.
Stariji izvori, poput Naumovog žitija svjedoče da su Ćiril i Metod prolazili hrvatskim krajevima i u njima djelovali, a glagoljsku tradiciju u Dalmaciji spominju već splitska sinoda 925. i papa Ivan X. (914–928) u pismu kralju Tomislavu. Osim Dubrovnika, kao mjesta bogatog opusa hrvatske ćirilice, glagoljski natpis u Župi dubrovačkoj također govori o glagoljaškoj povijesti na ovome području, jer prema dosadašnjim saznanjima izgleda da je stariji od Bašćanske ploče. Kao i župski, tako i Konavoski glagoljski natpis otkriva glagoljaštvo na ovim područjima, i to ne bilo kakvo, već elemente trokutaste, najmanje poznate glagoljice. No, o tome drugom prilikom.
Ono što ćemo danas naglasiti, jest izniman utjecaj Ćirila i Metoda u hrvatskoj vjerskoj i književnoj, jezičnoj kulturi. Pridonijeli su utvrđivanju kršćanstva, širenju glagoljice, književnosti i književnoga jezika, koji su postali jedni od temelja hrvatskoga jezika i književnosti.