Kiša nastaje od sunca, od kiše život, a u vodi je početak života. Osim što iz nje nastaje, ona je i glavni sastojak svega živoga oko nas i dom svih metaboličkih procesa. Biljkama voda treba za fotosintezu te kao i životinjama sprječava njihovo prekomjerno zagrijavanje. Tako vlažnost zraka, odnosno količina vode direktno utječe na temperaturu zraka, regulira i gubitak vode, a time i sudbinu vrsta na zemlji. Sunce i kruženje vode odgovorni su za sav život. Sunce zagrijava i isparava zemlju da bi na drugoj temperaturi u zraku para postala voda koja se vraća na zemlju u obliku kiše. Želja je svih živih bića, pa tako i čovjeka, zadržati vodu što duže i bliže sebi, a jedino čovjek to svjesno i može.
Voda kruži između neba i zemlje kroz sva bića. Što je više biljnih i životinjskih vrsta, to će se voda duže zadržati u našem okolišu, a put prema isparavanju bit će produžen. Ako sva voda ode, nastat će pustinja, a tamo za ljude i brojne druge vrste nema života. U pustinjama stalno fali vode, zrak je suh, nema hrane, a oscilacije temperature velike su zbog suhoće zraka koji nema toplinski kapacitet.
autor fotografije: Suhozidna baština Konavala
Na svijetu je trećina kopna pustinja, a najveće su nastale jer ih mimoilaze kišni oblaci, ne nalaze se na kruženjima vlažnog zraka, dok brojne stvara sam čovjek. Ovisno o širem globalnom stanju, one se mogu širiti ili smanjivati. S druge strane, tamo gdje je vlaga zadržana život buja u svim svojim oblicima bioraznolikosti. Ogromni biljni pokrivač pod suncem proizvodi kisik za sve, zadržava vodu i stvara hranu svima. U tom zatvorenom krugu ima mjesta za čovjeka i što je bogatija biocenoza, to su uvjeti za čovjekov život jednostavniji. On je jedino prirodno biće kojemu treba više od života, od opstanka, a zemljin je najmlađi izdanak.
Nastajanje pustinje ili opustinjavanje je osiromašivanje tla. Svjedočimo stvaranju takvih područja koji se koriste za uzgoj poljoprivrednih kultura na prethodno raskrčenim šumskim područjima čemu prethode veliki šumski požari. Riječ je o krčenju kišnih šuma za stvaranje poljoprivrednih površina koje su monokulturne, na kojima nema bioraznolikosti i gdje je vijek trajanja tla maksimalno deset godina zamijenio desettisućljetna staništa održivog sustava. Na takvom tlu nema životinja koje ga svojim ostatcima prihranjuju, a tretmani kemijskim sredstvima dodatno ga osiromašuju. Takvo tlo slabo zadržava vlagu, voda kroz njega brzo prođe i nema mogućnost servisirati bioraznolikost. Brzim prolaskom ona dodatno ispere tlo od kvalitetnog sastava, temperatura se povisuje, tlo osiromašuje, a voda nestaje. Ako i dođe do većih padalina, one rezultiraju katastrofalnim poplavama. Povećanje temperature dodatno isparava tlo, a voda odlazi negdje drugo gdje je čovjek ne može iskoristiti. Ono što priroda stvara milijunima godina, čovjek može potpuno uništiti u samo desetak.
Tradicionalni je čovjek morao računati na održivost znajući da se opstati može samo ako se ima prirodu na svojoj strani. Svaki odmak od zatvorenog kruga značio bi u konačnici smrt za njega i njegove.
Konavle, mikrosegment ove lijepe zemlje, spadaju u sretnije prostore kojima su zračna kretanja naklonjena, pa je vode bilo dovoljno. Kontinuitet života iz tog razloga ovdje je neprekinut, a stoljećima unatrag uz malo rada iz ovih se resursa stvaralo blagostanje. Gornja banda puna je izvora, od kojih su i dvije rijeke, a kiše je dovoljno. Ako su kiše pale u pravo vrijeme, hranilo se i sebe i druge. U vremenima kad iz nekog razloga nije bilo izbora nego otići u emigraciju ili ako bi došla bolest, kuće bi opustjele, a domovina bi postala pustolovina. Napuštena kuća postaje kućište, puki ostatak negdašnjeg ljudskog života, a priroda u svojoj snazi i s dovoljno vlage izreciklirala bi ljudski trag i pretvorila u šikaru – pustolovinu, tamo gdje je opustjelo od čovjeka.
Čovjeku je lijepo mjesto gdje drži da mu neposredni okoliš ne postane pustolovina, a da ne napravi pustinju. Da pustolovinu reciklira u blagostanje. Praktičnih primjera razumijevanja ovog znanja u svim selima je bezbroj, od sađenja velikih tulipanovaca za hlad iznad fontana, jakača u precrkvama i na bočalištima, do njegovanja vegetacije oko kotorađa, vodovara, riječnih kanala, kao i smještaja gustjerna pri gradnji. Današnjem čovjeku koji na intervencije u vlastitom okruženju gleda estetski, uza sve znanje ovo ostaje nerazumljivo i neshvatljivo.
U prošlim vremenima, vremenima prije vodovoda, stanovnici sela koja nisu imala svoje izvore, odnosno svoju vodu iz zemlje, gospodarili su vodom na svoj način. Glava po kućanstvima je bilo znatno više nego danas, a tako i potrebe za hranom i vodom. Vodi koja dolazi s neba nije se dalo da ode zaludu, zadržalo bi ju se u gustjernama, bunarima u vrtačama, lokvama, a lovilo ju se sa svih krovova, taraca i puteva. Malim kanalskim sustavom usmjeravalo ju se na potrebna mjesta odakle se koristila kad je bila potrebna. Gospodarenje vodom uključivalo je brojne načine zadržavanja vode i vremenski i prostorno, oponašajući kako to priroda sebi radi. Danas je još uvijek primjenjiv primjer koji povezuje prisilnu održivost naših predaka i slobodni izbor današnjih vrtlara – puko malčiranje vrta. Stari su to zvali zagrtanje šušnjem, slamom ili čim drugim s ciljem kako vlaga ne bi isparila, a troskot narastao da od doca napravi pustolovinu. I tako ni kopanja a ni vode nije trebalo kao inače.
Naši predci bez škole znali su regulirati temperature i vlage zraka naših kuća i prekuća. Sadili su listopadna stabla pred kućom, murve ili orahe, koja vrelom suncu ne daju izvući vlagu iz zemlje, a zimskom suncu puštaju da suši tlo. Tako su kisik i ohlađeni zrak ulazili u kuću, a kroz otvorena cakla te kroz podove i kupe na katu izlazio bi topli zrak, istovremeno usisavajući hladni. Dakle, kuća je ljeti vazda otvorena, jer je protočna hladna ako je hlad stabala ispred. I to zaboravljamo. Zimi će kuća usisati ugrijani zrak s tla, pa su se ognjišta držala po strani kuće, što je sasvim druga priča.
Dok su danas samo ukras čije krošnje oblikujemo, stabla su prije imala brojne funkcije od kojih je najvažnija da služe kao termoregulatori. Sadila su se uz riječne kanale, vodovare, potoke i izvore da sačuvaju vodu. Sadila su se uz puteve za hlad, da jahači i pješaci ne izgube svoju vlagu koja je život u dugim pješačenjima. U toj borbi da voda ne ode nebu, i kamen pod sobom čuva par kapi, tako da se i maslina i smokva u kamenjaru mogu napiti kad su žedne.