Rimski građanski rat između Cezara i Pompeja (49. – 45. pr. Kr.) jedan je od ključnih sukoba antike. Okoštali sustav Rimske Republike, koji je posljednjih 100 godina polako propadao, nakon ovog rata u potpunosti se raspada, a zamjenjuje ga ustrojstvo Principata. Iako će se taj proces završiti tek s Augustom Oktavijanom, Cezarovo ubojstvo 44. pr. Kr. ustvari je bio posljednji čavao u lijesu trule Republike. Koliko je sukob Cezara i Pompeja bio značajan za rimski svijet najbolje nam svjedoče brojni izvori rimskih kroničara i povjesničara. Ipak, jedan teatar rata znatno je zanemaren, onaj u Iliriku.
Glavni razlog za to je što sam Gaj Julije Cezar nije sudjelovao u bitkama na ovom prostoru, a vjerojatno je podjednako važno to što je Oktavijan upravo u Iliriku vodio veliku kampanju prije nego li se obračunao s Markom Antonijem. Drugim riječima, propagandna mašinerija Julijevske kuće osigurala je da ni u kojem slučaju neka bitka ne zasjeni vojevanje Cezara i Oktavijana. Usprkos navedenoj problematici, iz izvora se ipak daje naslutiti da je Ilirik 49. – 47. g. pr. Kr. bio jedan od važnijih teatara sukoba.
Cezarov prelazak rijeke Rubikon početkom 49. g. pr. Kr. uzima se za početak sukoba. S druge strane, korijen sukoba historiografija nije tako odlučno utvrdila jer se izvor problema može pratiti gotovo do samih početaka Republike. Zato ćemo ovdje skočiti in medias res, Cezar prelazi Rubikon s jednom legijom i kreće prema Rimu. Gnej Pompej koji je prešao na stranu Senata počeo je podizati regrute za legije i iako je okupio 4 legije, odlučuje se na povlačenje prema Brindiziju, luci na jugu Italije.
U utrci do Brindizija Pompej je izišao kao pobjednik, ali Cezar je uspio zarobiti dio novoustrojenih legija. Pompej, zahvaljujući nadmoćnoj mornarici, s vojskom prelazi u Makedoniju, gdje će okupiti dodatne snage, s namjerom invazije Italije. Cezar, ostavljen bez znatnijih mornaričkih efektiva odlučuje napraviti ono što je jedino u tom trenutku mogao, uspostavlja obrambenu liniju u Italiji i Iliriku, a sam kopnom kreće za Hispaniju gdje se nalaze jake Pompejeve snage.
Kakvu obrambenu liniju Cezar postavlja u Iliriku i zašto baš u toj provinciji? Cezar je prije rata bio prokonzul u Iliriku i tamo je imao vjerne sljedbenike, naročito na jugu i sjeveru provincije. Pompej je imao višestruko brojniju mornaricu i najvjerojatnije je namjeravao napasti Italiju desantom na Padsku nizinu, čime bi ugrozio ne samo Cisalpinsku Galiju (najznačajnije Cezarovo regrutno područje), nego i sam Rim. Kako bi to onemogućio, Cezar u sjeverni Ilirik šalje 4 legije pod zapovjedništvom Gaja Antonija, Salustija i Bazila te daje zadatak Dolabeli da sastavi mornaricu.
Obrana je organizirana tako da su dvije legije raspoređene na kvarnerske otoke, a druge dvije na kopno. Dolabelina mornarica, sastavljena uglavnom od liburnskih lađa, trebala je kontrolirati taj dio Jadrana. Na taj način Cezar je želio onemogućiti Pompeju mirno iskrcavanje u Sjevernu Italiju i opskrbu iz Grčke. Pompejev odgovor bio je slanje većeg mornaričkog kontingenta pod Markom Oktavijem i Lucijem Skribonijem Libonom. Njihov zadatak bio je očistiti Jadran od Cezarovog brodovlja.
U bitci kod Krka, koja se odvijala između svibnja i srpnja 49. g. pr. Kr., Oktavije i Libon najprije su porazili Dolabelinu mornaricu, a zatim zarobili 15 kohorti (1,5 legija) Gaja Antonija, koje su ostale odsječene na Krku. Iako ovu bitku spominje mnoštvo antičkih izvora, izgubljen nam je onaj najvažniji, Cezarov opis iz njegova djela De bello civili. Tako najopsežniji opis događaja ostaje Lukanov epski spjev Pharsalia, što bi bilo jako problematično da se radi o pjesniku manjeg kalibra od Lukana. Naime, Lukanovi podaci se podudaraju s ostalim izvorima, ali on opisuje samo jednu epizodu ovoga sukoba, onu u kojoj Cezarovi augzilijanci Opitergini, zarobljeni na splavi izvršavaju grupno samoubojstvo. Ipak, u kombinaciji s ostalim izvorima, može se donekle rekonstruirati kraj bitke, a početak i sredina ostaju dobrim dijelom u području nagađanja.
Oktavije i Libon morali su poraziti Dolabelinu mornaricu, od koje su zarobili 40 brodova tipa liburna, a tek nakon toga izolirati Gaja Antonija na Krku. Moguće je i to da je Dolabela, uvidjevši da se ne može nositi s Oktavijem i Libonom (moguće je da su njih dvojica imali 80 – 100 brodova većih gabarita od Dolabelinih), pokušao prebaciti Antonijevo ljudstvo na kopno, odnosno s otoka na otok. Nakon toga su Oktavije i Libon iskoristili situaciju i napali nepripremljenog Dolabelu, koji s dijelom brodova uspijeva pobjeći, dok se ostatak mornarice predao. Druga mogućnost je da je Dolabelina mornarica poražena, a tek nakon toga Antonije nastoji spasiti legije s otoka. Kako god se ova epizoda odigrala, Antonijeve legije su ostale zarobljene na Krku, a moguće i ostalim kvarnerskim otocima. Vjerojatno se najveća koncentracija njegovih postrojbi na kraju našla na poluotoku Lanterni, koji je najbliži kopnu.
Salustijeve i Bazilove postrojbe došle su u pomoć, ali efektivno nisu mogli učiniti mnogo u razbijanju neprijateljske mornarice. Jedino što su mogli učiniti je izgraditi improvizirana plovila kojima će prebaciti Antonijeve postrojbe na kopno. Izvori spominju splavi s veslima ispod morske površine kako bi se nečujno kretale.
Prijevoz se morao dogoditi noću kada Oktavijevi i Libonovi brodovi ne mogu najbolje kontrolirati tjesnac. Također, prijevoz bi po svemu sudeći trebao početi nakon jačeg vjetra jer su tada neprijateljski brodovi morali ostati u lukama. Izvori spominju jedan prijelaz Antonijevih trupa, u kojem je splav s Opiterginima ostala zarobljena u zamci, a druge dvije splavi su prešle Bazilu i Salustiju. Je li bilo još takvih pokušaja prelaska ili nije, izvori nam ne otkrivaju.
Cezar spominje i izdaju Tita Puliona, što je sigurno jedan od čimbenika zašto se Antonijeva vojska predala. Nakon bitke kod Krka, Pompej je imao slobodan put prema Padskoj nizini, ali odlučio se na čekanje do iduće ratne sezone. Oktavije sa svojim brodovljem uplovljava u Isu, nakon čega se Isejci opredjeljuju za Pompeja i s Oktavijem opsjedaju Salonu.
Rat na Jadranu počeo je Pompejevom, odnosno Oktavijevom pobjedom, a završit će njegovim porazom, no o nastavku ratovanja i prvom spomenu Epidaura više u drugom dijelu.