Devet tjedana nakon Uskrsa Katolička Crkva slavi Tijelovo. Tijelovo ili Svetkovina Presvetoga Tijela i Krvi Kristove sjećanje je na Isusovo utemeljenje Euharistije na Posljednjoj večeri koju obilježavamo na Veliki četvrtak. Stoga je Tijelovo pomična svetkovina određena datumom Uskrsa i uvijek se slavi četvrtkom te u crkveno-pučkoj baštini označava kraj uskrsnoga vremena. Uz Božić, Uskrs, Veliku Gospu i Svi svete spada u velike katoličke blagdane.
Početak slavljenja Tijelova seže u 13. stoljeće, kada je na nagovor sv. Julijane, redovnice iz Liegea u Belgiji, nakon njenog priviđenja mjesni biskup u svojoj biskupiji uveo blagdan Euharistije, a Svetkovina Presvetog Tijela i Krvi Kristove u cijeloj Katoličkoj Crkvi ustanovljena je početkom 14. stoljeća. Tada se po mnogim katoličkim zemljama raširio crkveni običaj proslave Tijelova svečanim ophodom, odnosno procesijom koja je i danas najprepoznatljiviji element Tijelova.
Tijelovo se na dubrovačkom području naziva Korosante prema talijanskom izrazu Corpo Santo – Sveto Tijelo, a u Konavlima se do početka 20. stoljeća koristio i izraz Brašančevo, naziv uobičajen za Posavinu, dijelove Slavonije i Baranju. Naziv je nastao po brašnu od čega se pravi kruh, to jest hostija koja je simbol Tijela Kristova, a i glavno obilježje blagdana Tijelova. Posvećenu hostiju, odnosno Presveti oltarski sakrament u monstranci nosi svećenik, župnik ili biskup tijekom tijelovske procesije, a nad njim u rukama muškaraca rastrt je bijeli svečani baldahin ili nebo.
Konavoske tijelovske procesije prate uobičajene crkvene naputke i određenu formu ophoda. Nakon euharistijskog slavlja formira se procesija na čelu koje je križ s barjacima, ponegdje okićen cvijećem i kordunima, ponegdje samo jedan, a ponegdje više njih, ovisno o veličini i kategoriji crkve ili o broju bratstava unutar župe, kao i samim mikrolokalnim običajnim praksama. Iza barjaka hodaju muškarci, a nakon njih i ispred svećenika s monstrancom su djeca. Na samom kraju povorke su žene. Puk pjeva, moli i nosi cvijeće. Danas se procesije uglavnom odvijaju okolo crkve, dok je ranije bilo uobičajenije ophođenje cijelog mjesta ili šireg centra sela. Sama procesija staje na unaprijed određene četiri postaje na četiri strane svijeta radi čitanja evanđelja, molitava i blagoslova.
Djeca su se posebno veselila Korosantama i malim ritualima spremanja za sam događaj: kićenje kopica cvijećem, ružama, zelenilom, ukrasnim trakama, skupljanju latica žukve, vrijesa i poljskog cvijeća kojim će posipati puteve procesije. Dok male Cavtajke obučene u bijelo poput anđela posipaju laticama cvijeća ulice Cavtata s čijih prozora se šarene tkanine i cvijeće, konavoske djevojčice kako nekad, tako i danas, oblače konavosku nošnju i ponosno koračaju među mnoštvom obasipljući pute laticama cvijeća i ostavljajući trag značajnog društvenog i duhovnog zbivanja na ulici za sve slučajne prolaznike.