U Konavoskom polju, na nepropusnim flišnim stijenama, razvijena je razgranata riječna mreža. Površinom polja teku tri rijeke: Ljuta, Konavočica i Kopačica, a količina vode direktno ovisi o količini padalina. Ljuta je jedina tekućica sa stalnim tokom, dok Konavočica i Kopačica imaju karakter bujica, budući da u toplim godišnjim razdobljima znaju presušiti.
Prema kazivanjima o Kopačici, ona nema izvor, nego kupi se voda od Zvekovice, mali potoci pa onda Drvenik i ondar dođe Kopačica, a Kopačica se zove zato što su sve kuće i u Komajama i u Kokotima i u Vignjima ograđene pržinom iz te rijeke. Poslije su rekli da je šporka, da ima zemje u njoj, ali to nije smetalo ako je klak miješan, a cementu bi smetalo.
Kopačica je bujični vodotok koji se proteže sjeverozapadnim dijelom Konavoskog polja u duljini od 10,15 km, a spaja se s rijekom Ljutom neposredno prije zajedničkog ulijeva u odvodni tunel, gdje se ujedno nalazi i najniža točka Konavoskog polja. Kopačica svojim tokom skuplja oborinske vode i manje pritoke, no nema izraženijih nanosa jer je područje njenog toka uglavnom pošumljeno.
Koliki je značaj Kopačica imala u životima našijeh ljudi najbolje je iskazati kazivanjima o istoj. Austrija kad je gradila željeznicu ona je uzela vodu od Šiša gore, tamo ima izvor poviše njih, jedan pumpauz se zove. I onda su oni za prej preko rijeke ogradili most. To je onaj most u Vučjemu kraju. Jer zato ako bi kiša došla ona bi izlila, prelila i onda bi išlo donjom stranom kroz lozu, onda bi ljudi čistili, ali ljudi bi i šporkali. Ubacili bi lozino pruće. Ovi ljudi oko Krajeve bi uzimali drva, bile su venge (vrbe) za ložit.
Austrija stara je ogradila mostove, sad ih više nema. Jedan je bio na dno Krivoga potoka, drugi je bio na Grabonici đe je sadašnji most, treći je bio tamo Grušića ulica, ali on je davno panuo. Četiri su mosta bila za preć preko, a sad je samo na Grabonici, nema više. Austrija je od Zvekovice do Vučjega kraja to bila prilično sredila, ma čak je bilo i ograđenijeh zidova, tvrdijeh, da ne bi odnosila zemju i to. Oni su to jer je vodovod išo krajem rijeke za na Zvekovicu, to punit lokomotive.
Komajani su držali kažu od Crvikovijeh do Baulova vira, to se govorilo. Kopala se pržina pa bi ljudi ośekli, pročistili, ali bi ostajale rupe. Bile su neke pozicije đe se znalo da ima pržine, Baulov vir, Pendov vir, Mišića ugo, Crvikove… To je tamo iza Komaja ulice, još dalje.
Bila je moba, za još stare Jugoslavije bi je čistili ‘jeti. Trebalo je prośeć pa bi išli judi ‘jeti učinili to po dan-dva bi trebalo odradit za očistit. Nakon košnje sijena ‘jeti ti je bila dužnost jedan ili ja mislim dva puta, naši bi išli popodne śekli, prośekli bi to, digli draču i to. Pa onda da će upalit pa bi nekad se to upalilo u jesen kad ima doć nevrijeme. Ali kako su tu pržinu vadili, judi na dosta mjesta bi sami oni prokosili to da možeš doć iznijet iz rijeke jer obično se nosilo u kopama repačama jer nije bilo broka tad. Jer ona je bila uska, nije to bilo ne znam koliko široko, ali imala je ove virove đe bi sve ‘jeto tu voda stala.
Bio je vodar gore na vodovaru i ondar bi oni, to je bila nekakva buzanca, ne znam jeli zapovijed da bi puštili vodovar u rijeku ovu Kopačicu da se nalije radi živina ‘jeti. Jer došlo je u pitanje, nema u selu vode, a živine idu pit i treba gonit na jaz. Bilo je nogo živina, jer su Bagovići, Drvenik onda sve ova gornja strana pa Komaji i Kotar, Vignje, Popovići, Kokoti i Radovčići, svi su gonili u polje živine. Bili su ovi virovi što je vjerojatno kopana pržina pa je to ostalo duboko, ali kad zasuši bi puštili vodu ozgar iz vodovara. I onda bi nalili ove virove i onda bi bilo vode, ja bi se kupo, a naša Nane i mi bi ovce kupali u rijeci. Baci jednu doje u vir, to na Pendovu viru gore na Grabonici, a one sve jedna za drugom u vodu skaču i plivaju, izlazu vanka bijele znaš kako.
Zimi kad bi došo u te virove, debela je voda pa to dugije zaledi i tu bi došle i patke i guske pa bi se lovile. Bilo je i gobica do duga, ja računam da je još do prije 20 godina bilo gore u viru u Penda. A jedan put sam vidio vidru, isto u Penda na viru.
Ali kad je prošo 2. svjetski rat, Vodna zajednica iz Splita je ogradila zaustave, kamene pregrade đe bi priticala voda i sufermavala da ne ide brzo. Služilo je i za, jer bi u rijeci bilo pruća, lozova rešaka, vrha od drva, śekli bi draču, svašta. I onda kad bi naplutala rijeka to bi podiglo vodu i sve bi išlo u jaz i začepilo bi jazove i onda su oni to učinili da tu ostane, a ne da pođe u jazove. Ogradili su nekih 7-8 takvih zaustava.
Kad je došla ova Vodna zajednica iz Splita, oni su preuzeli obavezu čišćenja rijeke oni bi to dobro odradili, ogradili bi ove zaustave, ali poslije su neki drugi došli i onda su bagerima tu rijeku proširili i učinili Dunav od nje. U ono doba je bila 20 metara široka i 4 dubine. Izbacili zemju na jednu i drugu stranu i onda to više nije služilo ničemu.
Kopačica je u tandemu s ostale dvije konavoske rijeke dosta često plavila, što bi izazivalo mnogo problema okolnom stanovništvu. Kad bi bio potop, mi bi rekli da je blato do lovorika, to je tamo blizu Rusove baštine. Poje bi dugo plavilo, voda bi oticala čak koncem 4. mjeseca tako da nije bilo mogućnosti velike za nikakve sadnje, dugo bi trajalo to. I onda su u Austriji ogradili jazove, i onda su ti jazovi dosta gutali pa je svaki dobio ime: Baulov, Bagovića, Stanošev, Bronzanov i oni veliki jaz, svak ima ime. Bronzanov je mali, ali ovo su veliki građeni zidom, i dan danas to stoji odlično. Jer dogodilo bi se đe o Lučinu danu, dođe prolom oblaka i za dvije ure digne se jedna i druga rijeka i blato u Grabonici, a bilo je dosta loze na ovu stranu od Grabonice na istok, i poplavi grožđe. I onda treba trčat, vadit doje grožđe iz vode, glibat se, to je Bože sačuvaj. I to se dosta puta događalo.
Kiša, kiša, kiša, i ne možeš, blato već došlo u Mjenićevu zovemo, ali brzo raste. I stari Luko poludio, skače, što ćemo činit i uzeli 2 žetka i goni ih u baštinu. I stavili na ledinu ispred, postavili kamenje i dižu pred blato grožđe. Grožđe su digli i stavili u žetke, ali śutri dan ujutro, nije se više moglo. Naraslo blato i eto.
Mi u Vignjima smo trebali čistit Grabonicu i čistit barotok sve gore uz Boroviniće iz razloga što smo imali grobove u manastiru. Jer ako je blato kudar mrtvaca prenijet? Zato su čistili da ga mogu iznijet gore, a i to je bio problem.
Baš zbog tih plavljenja, 1958. godine izgrađen je odvodni tunel dug 2 km koji višak vode izbacuje u more, uz plažu Pasjaču. Neposredno oko ulaza u tunel nalazi se 9 ponora u koji poniru vode Ljute i Kopačice. Dok Kopačica ponire i presušuje te time završava svoje putovanje, Ljuta ponire i nikad ne presušuje.