Povijanje novorođenčadi u Konavlima

Povijanje novorođenčadi u Konavlima
Fotografija preuzeta iz Facebook-grupe Stare slike Konavala

Povijanje novorođene djece drevna je metoda i česta pojava u brojnim kulturama i civilizacijama svijeta koja se koristila za umirivanje i uspavljivanje djece, praćena uvjerenjem da se tako umotane bebe osjećaju kao u maternici. Zasigurno je jedan od razloga bio i manjak adekvatne odjeće za brzorastuću novorođenčad, pa se tako održavala toplina tijela novorođenčeta čija je sposobnost regulacije tjelesne temperature u prvim tjednima vrlo niska. Povijanje zapravo znači umatanje beba u tkaninu onemogućavajući im i najmanji pokret tako da su ruke i noge čvrsto pritisnute uz tijelo, a ta tehnika prakticirala se i u Konavlima sve do polovice 20. stoljeća, kad se lagano počela napuštati.

U tradicijskim Konavlima koristili su se vuneni i pamučni povoji koje su žene izrađivale u kućnoj radinosti kao i svu ostalu odjeću i upotrebne tekstilne predmete: Nije bilo ni povoja kupit. Nego bi žene plele od pamuka, ovo ko ove pasove naše. Bile bi od pamuka i neke od vune. Neko bi satko, neko bi opleo. I sutijem su se đeca povijala. Zamotala se. Također, postojao je običaj u kojem je majka prvorotkinje morala napraviti ili narediti dva povoja za novorođenče kao dio mantenja, obveznog majčinog dara novorotkinji. Taj dar sadrži hranu i sve potrebno za prvo vrijeme, a taj je običaj iščezao do Drugog svjetskog rata, kada su se povoji već nabavljali kupovinom. Povoji iz tog perioda najčešće su pamučni s dekorativnim načinom tkanja, što definira njihovo trgovačko podrijetlo.

Povijanje novorođenčadi u Konavlima
Povoj za bebu, oko 1850., Cavtat
KB-1200-2

Logično, povoji različitih materijala koristili su se prema vremenskim uvjetima: ako je bila zima, rašin povoj, ako nije bila zima onda od platna povoj, onaj pravi učinjeni sukneni. Povoji su bili dugački oko tri, tri i pol metra, a široki oko petnaest do dvadeset centimetara. Bilo je važno poznavati tehniku povijanja, odnosno čvrsto i pravilno poviti bebu kako se ne bi uzrokovali problemi u razvoju kukova, a vjerovalo se da će povijanjem djeca biti čvršća, jača i pravilnijeg rasta. Najčešće su se djeca zamotavala u povoje s čvrsto skupljenim rukama i nogama uz tijelo da mu leđa čvrsto stoju i to prvih četrdeset dana obavezno da ne mrda, da je mirno. Noge su bile povite do po godine, dok počne razbacat. Zavili bi dijete, bio bi ko rečak, jer su noge bile zavite. Ručice bi bile slobodne i bilo je lakše dijete nosit, ne savija se.

Sredinom 20. stoljeća praksa povijanja novorođenčadi slabi, kao i uvjerenje o dobrobiti povijanja kod tadašnjih majki, a treba uzeti u obzir činjenicu da se i dotadašnje rađanje kod kuće uz prisustvo isključivo primalje, to jest babice i starijih žena iz kuće više nije prakticiralo. U tom periodu zabilježeni su slučajevi kratkoročnog povijanja djece najčešće radi udovoljavanja starijim ukućanima: Samo ruke su mojoj ćeri prvih osam dana kad sam došla doma učinila je pokojna svekrva malo ruke da oteže, da bolje raste dijete, a u bolnici nijesu, a bilježimo i malo drastičniji odmak od uobičajene tradicije: Ja nijesam mog nego samo jedanput. Ovako malog ga baba stisnula, a ja „baba ja ga povijat neću, a ti čini što god oćeš.“ I nijesam ti nego samo jedanput.

Povijanje novorođenčadi u Konavlima
Povoj za dijete, početak 20. st., Konavle
ZMK-935

Povoji su, kao i sva ostala odjeća, redovito prani ili u pepelu ili domaćim sapunom, najčešće zajedno s pelenama koje bi često promočile: Prije su bile tri pelene, debela, tanka i podmečić domaći koji je pri mesu, od pamuka je bio. Lincuni bi se izbucali i stariju robu bi izbucali i od tega bi se napravilo. Stavi podmečić, pa po dvije pelene, suknena, a treća je bila debja od vune i onijem povojom preko stomka. Tako zamotana beba najviše je vremena provodila u kolijenci u sobi ili u sepetu u ognjištu dok su ukućani mirno obavljali dnevne i sezonske poslove u kući i u baštini kojih nikad nije manjkalo, a igranje, zabavljanje i nošenje djeteta najčešće je bila ranovečernja aktivnost.