Oko 1840. godine zbog buketića nabranog osjenča u Dubrovniku je gospar dr. Antun Drobac proglašen zaslužnim građaninom grada. Prema legendi, gospođa kojoj je buket uvenuo u sobi, pod njim je za nekoliko dana pronašla mrtve kukce. Kontaktirala je g. Dropca i počela je proizvodnja mljevenog cvjetnog praha. Vrlo brzo samoniklo se bilje počelo kultivirano proizvoditi. Antun Drobac, Komajanin rođen u Dubrovniku 1810. godine, studirao je farmaciju u Padovi i najzaslužniji je za osnivanje Prirodoslovnog muzeja u Dubrovniku. To je ono vrijeme kad se za lijekove obraćalo prirodi, za strahove Bogu, a za znanje fakultetu. Muzej je trebao prikupljati primjerke i informirati zajednicu o životnim ciklusima živih bića, od kojih nisu svi u našu korist.
Poljoprivrednici dobro znaju kako je potreba za obranom od nametnika stalni dio njihova zalaganja otkad postoji kultiviranje biljaka, a naročito monokulturna poljoprivreda. Insekti nametnici nisu samo na biljkama, život insekata razvija se svugdje, pa tako i na životinjama i na čovjeku. Na ljudskom rodu hranile su se razne uši, krpelji i ostali poznati insekti. Čak se i u današnjim dobrim uvjetima borimo sa ušima u kosi djece. G.ospar Antun Drobac svjedočio je svemu tome.
Tako je jedan od najranijih prirodnih insekticida nastao ekstrakcijom piretrina koji se nalazi u cvijetu buhača. Njegova intenzivna upotreba započela je već sredinom 19. stoljeća, kada Dalmacija postaje glavni proizvođač prirodnog insekticida u svijetu. Godine 1909. na području Dalmacije bilo je zasađeno oko 2 000 hektara, a godišnja proizvodnja iznosila je oko 1 000 tona suhih cvjetnih glavica buhača.
Osjenač ili buhač (lat. Tanacetum cinerariifolium) trajna je zeljasta biljka koja raste u visinu do 60 cm. Korijen je dubok i razgranat, dok su listovi duguljasti, perasto razdijeljeni i raspoređeni na prvoj trećini stabljike tako da formiraju zeleni polugrm. Cvjetovi su mnogobrojni, dvospolni i skupljeni u pojedinačne bijele cvjetne glavice na vrhovima stabljike dok je plod dlakava roška s jednom sjemenkom. Jedna biljka godine do dvije starosti može formirati 200 do 400 cvjetova na glavnim i sekundarnim stabljikama i granama. Prirodno raste na istočnom području Jadrana uz obalu, na kamenitim staništima, pašnjacima i u svijetlim šumama. Zbog svog bogatog mirisa u vrtovima je dobrodošao jer tjera kukce, a posebno komarce i mrave.
U Europi je poznato 17 vrsta roda Tanacetum, ali je od svih najvažniji ovaj naš jer u sjemenu i cvijetu sadrži najviše prirodnog insekticida. Točnije, buhač sadrži 3 % piretrina, prirodnog insekticida koji se dobiva iz smrvljenih osušenih cvjetova. Prirodni piretrin suzbija kukce, vrlo mu je mala toksičnost za domaće životinje te je ekološki povoljan jer se na svjetlu brzo razgrađuje u neškodljive spojeve. Prirodni insekticid iz buhača se može koristiti i u tekućem izdanju. Naime, svježi ili sušeni cvjetovi preliju se kipućom vodom, ostave cijeli dan da odstoje i nakon filtriranja tekućina je sprema za upotrebu u vrtu.
Buhač je do Drugog svjetskog rata bio izrazito važna, kultivirana biljka u Konavlima. Šume su se sjekle i palile kako bi se u veljači i ožujku zasijale buhačem. U oskudici zemljišta buhač se sadio drvenim kočićima u kamenjaru. Brao bi se o Petrovdanu, sušio na terasi dan-dva te kasnije prodavao u Cavtatu i Dubrovniku ili se odvozio organiziranim otkupom. Ručnim branjem jedna je osoba mogla dnevno nabrati oko 25 kg buhača. Do Drugog svjetskog rata buhač se proizvodio i izvozio u velikim količinama s dubrovačkog područja, no domaći proizvođači nisu mogli parirati ozbiljnijoj poljoprivrednoj proizvodnji kakva je bila u Japanu, ulaganjem u gnojidbu i novim tehnikama obrade, pa su s vremenom primat proizvodnje preuzele druge zemlje svijeta.
Kako to uvijek i biva u svijetu, buhač su zamijenili sintetski insekticidi jer su se mogli proizvesti lakše i u većim količinama, ali ne i bez posljedica. Tako je velika prekretnica u proizvodnji insekticida bila 1940. godina i otkriće DDT-a (dihlor-difenil-trihloretan) koji potpuno potiskuje buhač, a u Konavlima ponovno ostaje samonikla biljka.
DDT je kristalni bijeli prah bez mirisa koji na insekte djeluje kao kontaktni otrov. Nije hlapljiv pa djeluje kao kontaktni i digestivni otrov koji se sporo širi organizmom, a izravno napada živčani sustav. Za razliku od buhača, DDT je trajan te se ne razgrađuje na svijetlu ni pri oksidaciji zrakom. Krevet naprašen DDT-om poguban je za stjenice gotovo pola godine, a štala oličena bojom u koju je nadodan DDT onemogućuje život muha skoro preko cijelog ljeta. No, za razliku od buhača DDT je poguban i za ljude i životinje.
Kolika je bila štetnost i razorna moć korištenja DDT-a govori činjenica da je iskorijenio malariju, pjegavi tifus i žutu groznicu, a koristio se i u lošim higijenskim uvjetima među ljudima, za uništavanje prtenih ušiju i svraba. Znanstveno je utvrđeno da djevojke, ako su do puberteta izložene DDT-om, imaju 5 puta veće šanse da će u srednjim godinama razviti rak dojki. Što se tiče životinja, šezdesetih godina 20. stoljeća uočena je pojava izumiranja nekih vrsta ptica.
DDT je zadao veliki udarac zdravlju ljudi i životinja. Njegovo djelovanje najbolje se moglo vidjeti u Vijetnamu kod novorođenih u brojnosti malformacija, nakon što je strateški korišten. Njegova otrovnost je trajna, pa tako i nakon zabrane upotrebe u sedamdesetima još uvijek ga nalazimo u biljnom i životinjskom svijetu. U svijetu ga je prva zabranila Mađarska, a posljednja SAD, gdje su njegovi proizvođači ujedno i glavni proizvođači GMO sjemenja.
Buhač je sve to vrijeme rastao samoniklo po Konavlima, gdje ga ima i danas. Zamjerka mu je jedino što je u međuvremenu DDT modificirao insekte koji su na buhač manje otporni. Bez obzira na to, sve ovo vrijeme koristio se za mazanje životinja suhim prahom kako bi ih se poštedilo nametnika, za prašenje dijelova kuće u koje dolaze mravi i prema potrebi. Bere se za u vaze, a u vrtovima se s njim polijevaju sadnice povrća koje su napale uši, mušice i ostali nametnici.
