Lekcije slikanja prema Vlahu Bukovcu

U Kući Bukovac nalazi se neobjavljeni rukopis Ivanke Bukovac Uspomene na mog oca Vlaha Bukovca iz 1976. godine. S obzirom na to da se radi o djelu od 57 stranica i 29 poglavlja, ovaj put ćemo se baviti jednim segmentom rukopisa, a to su lekcije slikanja koje je Vlaho Bukovac davao kćerima, Jelici i Ivanki.

Lekcije podučavanja slikarskog zanata Jelica i Ivanka Bukovac počele su primati od Vlaha oko 1914. godine. Jelica je tada imala 17, a Ivanka 15 godina. U Vlahovom praškom ateljeu, prvo su učile crtanje ugljenom i olovkom, a poslije više od jedne godine ozbiljnog crtanja Vlaho im je dopustio da uzmu kist u ruke.

Kad smo počele slikati sa bojama savjetovao nam je da ponekad pri radu gledamo model pritvorenim očima – da žmirimo, pošto tad bolje vidimo valer. Također da se koristimo komadićom tamno zelenog stakla i tako revidiramo model sa svojim radom. Nekad i crnu leću, koja smanjiva sliku i model, preporučivao nam je za kontrolu pri slikanju. Uvijek nam je govorio. – Vi se učite gledat, ruka će već poslušno slijedit, čim budete znali gledat.

Bez obzira na toplinu kojom je Vlaho zračio u okvirima svoje obitelji, kao profesor je bio dosta strog, pa se tako Ivanka sjeća kako bi često završila radove u suzama jer bi zadovoljna pokazala ocu svoj crtež, a Vlaho bi ga odmah izbrisao i u kratkim potezima pokazao kako je to trebalo napraviti. Govorio bi tada: Svi početnici se lahko zadovolje svojim postignućima i odmah se ushiću. Morate sami da budete strogi na sebe.

Podučavanje nije trajalo samo dok su bili u ateljeu, Vlaho bi svaku priliku iskoristio za koji savjet vezan uz slikanje, pa su tako mnoge šetnje praškim parkovima provedene u razmatranju prirode umjetničkim okom. Vlaho bi ponavljao: nebo je najsvjetlije, te ako i lice spram neba slikamo a ono nije rasvijetljeno suncem, tad je i ono tamno. Jedino kad se slika snijeg, uvijek je nebo tamnije i u suncu.

U šetnjama bi isticao važnost boja, ispruživši ruku k nebu i komentirajući modre i lila tonove koje se pojavljuju na suncem obasjanoj ruci. Dok je slikao u zatvorenom prostoru, često bi koristio efekt slike u dva svijetla tako što bi pritvorio zavjese prozora da se priguši osvjetljenje dana te bi upalio žarulju od 500 W u blizini modela.

Često je znao spomenuti i relativnost umjetnosti: Sve je relativno, bijela boja na tamnom sjaji a na bijelom platnu neće izgledat bijela.

Prilikom mnogih podučavanja, Vlaho je često koristio izreku bolje je neprijatelj dobroga, na koju bi uvijek nadovezao: Koliko je teško ispravno početi sliku, toliko važno je umjeti na vrijeme svršiti i ne pokvariti je.

No, ono što je najviše ponavljao i inzistirao je crtanje kao glavna vježba svakog slikara. Tako su često u večernjim satima, poslije večere, Vlaho i kćeri crtali dok bi im netko od obitelji pozirao kao model. Vlaho je svaki slobodni trenutak iskoristio za crtanje, bilo da se radi o komadu čistog papira, kuverti pisma ili stolnjaku: Vidjela sam također u atelijeru da crta svoju zamisao u velikim razmjerima na pod / parkete sa bijelom kredom na dugačkoj dršci. Crtanje je tako uspoređivao s krojem kaputa: Ovo je kroj kao za kaput, ako nije dobar kroj – sa ničim ne možeš tu glavnu grešku da popraviš. A slikanje mu je predstavljalo ne posao, već odmor: Najveće zadovoljstvo je, znao bi također kazati, odvojiti se od svakodnevnih briga i predati se svijetu stvaralaštva.

Kompozicija je također značila puno u slikanju Vlaha Bukovca, a nikako nije volio male figure na velikom platnu, pa je to šaljivo uspoređivao: kao muha u tanjuru s mlijekom. Bilo mu je bitno da kćeri nauče smjestiti s gledišta kompozicije figuru u okvir, tj. na prostor platna. No, trebale su paziti na pozadinu jer se s pozadinom i uspjela slika može ubit.

Svi su se divili Vlahovoj brzini portretiranja, no on bi im na to samo odgovorio: Ne radim ja tako brzo, već kad nešto uradim, ne vračem se na to mjesto. Najviše je volio slikati u pleneru, a s modelima je volio komunicirati jer mora se nastojati da izraz čeljadeta kog slikate bude živ, jer na portretu se odmah vidi umoreno ispačeno lice čovjeka, koji sjedi bez kraja i kome je to dosadno.

A koliki je bio trud uložen u slike Vlaha Bukovca najbolje govori jedna epizoda slikanja psa, negdje u Engleskoj: Pričao nam je pape kako je jednom u Engleskoj hotio da naslika psa. U svojih poznatih, gdje su s mamom boravili u gostima, uzme da u njihovom parku baca loptu psetu sve dok se živinica dobro nije umorila i isplazenog jezika čekala da joj se donesena lopta ponovo baci. Tad zamoli otac moju majku da loptu drži nad njegovom glavom. Kuče stalo uperenih oči na loptu i takim načinom je poziralo bolje nego čeljade, a kad bi se psetu počeo pomalo skračivat jezik, tad ponovo počme otac bacat loptu. Tako ponovi svoj rad do uspjelog konca.

Modernu, eksperimentalnu umjetnost koja se polako krenula oformljivati tih ranih godina 20. st. Vlaho nije razumio, jer za njega je slika trebala sama govoriti o sebi, kako je i sam govorio: Umjetnost mora biti razumljiva, dostupna svima i bliska prirodi. Smatrao je da moderni umjetnici previše govore, a radovi im malo pokazuju: Zašto ti umjetnici slikaju, ta to su literati, nek radije pišu.

Kako kaže Ivanka: Očekivao je od drugih, što je i sam radio, pošteni nacrt i proučavanje prirode.