Vlaho Bukovac – pokretač hrvatske moderne

Vlaho Bukovac – pokretač hrvatske moderne
Vlaho Bukovac i Mato Celestin Medović, Zagreb 1895.
KB-1043

Kad se nakon šesnaestogodišnjeg boravka u Parizu slikar Vlaho Bukovac 1893. godine nastanio u Zagrebu, značilo je to prekretnicu u kulturnom i umjetničkom životu grada. Iako je veći dio godine, odmah po dolasku u Zagreb, Bukovac proveo na ladanjskim imanjima obitelji Vraniczany i Pongratz portretirajući mnogobrojne članove tih plemenitaških obitelji, zagrebačke novine i časopisi s oduševljenjem su pratili svaki njegov korak. Portreti koji su tada nastali i bili izloženi na prvoj Bukovčevoj izložbi u palači Akademije donijeli su potpuno novi pristup slikarskom prikazu te teme.

Mnogi portreti slikani su u pleneru, što je kod nas u to vrijeme bila skroz nova pojava, te su mnogi Vraniczanyjevi prijatelji dolazili u Oroslavlje samo da vide slikara na djelu.

Vlaho Bukovac – pokretač hrvatske moderne
Vlaho Bukovac slika u pleneru, Oroslavlje
KB-1036

Pozitivna atmosfera pokrenuta Bukovčevim radom utjecala je i na mlade hrvatske umjetnike, mahom vladine stipendiste, koji su studirali u inozemstvu da se vrate u domovinu te, učeći i radeći s Bukovcem, zajedno stvaraju temelje hrvatskog modernog slikarstva.

Oko Vlaha Bukovca okupljeni su Bela Čikoš, Oton Iveković, Ivan Tišov, Ferdo Kovačević, Rudolf Valdec, Robert Frangeš i već formirani umjetnik Mato Celestin Medović. Preuzimaju Bukovčeva koloristička rješenja i slikanje svijetlim tonovima boja, kao i izlazak u prirodu i slikanje u pleneru. Uskoro su postali umjetnička grupa o kojoj se govorilo i pisalo diljem srednjoeuropskih država kao o zagrebačkoj šarenoj školi koju vodi Bukovac.

Vlaho Bukovac – pokretač hrvatske moderne
Vlaho Bukovac i mladi umjetnici u Oroslavlju kod Vraniczanyja,1898.
KB-1197

Nezadovoljni statusom umjetnici će, na Bukovčevu inicijativu, istupiti iz konzervativnog Društva umjetnosti koje je vodio Isidor Kršnjavi i osnovati novo Društvo hrvatskih umjetnika te će započeti pripreme za svoju prvu izložbu Hrvatski salon koja će se postaviti u novom i reprezentativnom prostoru – Umjetničkom paviljonu, čiju izgradnju u Zagrebu, odnosno prijenos željezne konstrukcije osmišljene kao izlagački prostor za hrvatske umjetnike na Milenijskoj izložbi u Budimpešti, zahvaljujemo upravo Bukovcu.

Umjetnicima su se pridružili i mladi književnici, koji su također bili privučeni snažnom Bukovčevom ličnošću te se u tom kolopletu stvara hrvatska moderna. Tako će grupa bečkih studenata pokrenuti časopis Mladost, prvu kulturno-umjetničku reviju modernističkog duha te će sa svojih samo pet izašlih brojeva snažno utjecati na hrvatsku kulturnu scenu. Tiskan je i šesti broj, prvi tematski, posvećen književniku Gjalskom i Bukovcu, ali nažalost nije distribuiran.

Ksaver Šandor Gjalski 1894. godine napisao je roman Radmilović i upravo je tu knjigu poklonio Bukovcu uz posvetu:

Svom slavnom prijatelju
majstoru Vlahu
Gjalski
5/II 95

Vlaho Bukovac – pokretač hrvatske moderne
Ksaver Sandor Gjalski: Radmilović, 1894.
KB-1236

Riječ je o romanu o umjetnosti, odnosno o književniku, njegovim problemima kao i o smislu egzistencije uopće. Mladi pravnik Radmilović priznati je pisac izvan Hrvatske, ali u svojoj zemlji potpuno je nepoznat, a sama činjenica da se bavi književnošću negativno utječe i na pronalazak posla u pravnoj struci. Uslijed niza dramatičnih okolnosti koje prate Radmilovićev lik, uz kritiku koja hrvatske pisce uopće ne zapaža, a pogotovo ne slavi kao slavnu plesačicu ili jahača u cirkusu, tragični kraj je neminovan. Ovim romanom Gjalski daje kritiku hrvatskoj inteligenciji na odnos prema hrvatskoj književnosti i kulturi, što se dojmilo tadašnje mlađe publike. Kroz Radmilovićevu misao književnik će nam ponuditi svoj manifest umjetnosti prepoznat među mladim umjetnicima:

Stao govoriti o svojim uvjerenjima, hvaliti i slaviti korist lijepe knjige, njenu velesilu u širenju kulture, znanja i morala. – Ali, dakako, ne smije to tek biti knjiga, koja će nam pokratiti dokolicu i dražiti našu radoznalost, što će se razviti iz ove ili one ljubavi, ili kako će ovoga ili onoga zločinca uloviti i dokazati mu zločin. Senzacija ubija umjetnost, kojoj je poglavita svrha, da se životu i prirodi po mogućnosti približuje i da poput prirode ide sigurnim istinitim koracima. Od nje se smije udaljiti samo toliko, koliko zahtijeva umjetna međa po sebi, to jest, rastrkani u miljarde stanica život svake pojave i svakog događaja treba svesti u kraću, svakomu oku na prvi mah suvislu sliku. Drugo sve mora biti istina, puka – puka istina, zgoljni život. Takova umjetnost koristi i takova je opravdana.