OA-447
Glagoljica je najstarije slavensko pismo nastalo sredinom 9. stoljeća. Pismo prilagođeno slavenskom glasovnom sustavu stvorio je Konstantin Filozof (sv. Ćiril) za potrebe širenja kršćanstva, budući da se liturgija u to vrijeme služila na latinskom, grčkom ili hebrejskom jeziku. Tako sveti Ćiril brani pred papom slavenski jezik navodeći: Ne daje li Bog kišu svima jednako? Ili zar sunce ne sja svima? Ne dišemo li zrak svi jednako? Zar vas nije sram odrediti samo tri jezika, a svim drugim narodima i plemenima željeti da budu slijepi i gluhi?
Današnji naziv glagoljica učestalije se koristi tek od 19. stoljeća, a izveden je od glagola glagoljati, što bi prevedeno bilo govoriti ili čak obavljati službu Božju. U Hrvatskoj se glagoljicom pisalo od njezina nastanka, a od kraja 12. stoljeća, kada ćirilica postaje široko prihvaćeno pismo među Slavenima, Hrvati su jedini narod koji nastavljaju upotrebljavati i razvijati glagoljicu. U 16. stoljeću latinica preuzima prevlast, a glagoljica opstaje do 19. stoljeća: posljednji glagoljski misal (liturgijska knjiga) otisnut je 1893. godine u Rimu.
Glagoljska se azbuka sastoji od 38 grafema ili znaka, pri čemu se znakovi za slova koriste i kao znakovi za brojeve. Ako bi se određenom znaku nadodala točka sa svake strane (ponekad s titlom iznad), predstavljao bi broj. Postoji više tipova glagoljice: obla (starija) koju koriste brojni slavenski narodi, uglata koja se razvija u 13. stoljeću među Hrvatima te kurzivni (brzopisni) tipovi. Uz navedene oblike glagoljice nedavno se razvila teorija o trokutastom tipu glagoljice, kojem bi pripadao i Konavoski glagoljski natpis, no ta teorija još uvijek nije u potpunosti prihvaćena.
U Hrvatskoj je najviše glagoljskih natpisa pronađeno u Istri i na Kvarnerskim otocima, a najjužniji je u Konavlima. Pronađen je 1982. godine prilikom rušenja crkve Male Gospe u Dunavama. Bio je ugrađen u zidnu strukturu, a kasnije je pohranjen u novosagrađenoj crkvi. Godine 1997. Niko Kapetanić utvrdio je da je riječ o glagoljskom natpisu te nedugo nakon toga objavljuje članak Glagoljski natpis u Konavlima u Analima Zavoda za povijesne znanosti HAZU-a u Dubrovniku, br. 35, u koautorstvu s Brankom Fučićem, nakon čega se znanstvena javnost zainteresirala za konavosku glagoljašku priču.
OA-447
Tvorac Konavoskog glagoljskog natpisa iskoristio je ulomak rimskog mramornog natpisa na kojemu su vidljiva latinska kapitalna slova VL i naknadno urezani tzv. štakasti križ te je na poleđini tog ulomka ispisao glagoljski natpis. Rimski natpis okvirno se može datirati u 1. stoljeće, dok je križ nadodan u kasnijem razdoblju. Prema obliku i tipu korištenih glagoljskih slova, naš se natpis datira u kraj 11. ili početak 12. stoljeća.
Postoji nekoliko čitanja natpisa: prema čitanju Nika Kapetanića i Matea Žagara iz 2001. najvjerojatnije se radi o pisaru Goneslavu o kojemu dosad nemamo konkretnih informacija; prema čitanju Gordane Tomović iz 2005. riječ je o srpskom natpisu iz 13. stoljeća, dok se prema zadnjem i među znanstvenim krugovima najprihvatljivijem čitanju koje je 2009. godine iznijela Marica Čunčić tumači da je riječ o natpisu nepoznatog laika koji se hvali kako ga je klesao bez predloška nagovještavajući nam svoje poznavanje glagoljice: Ja klesah to naslijepo. Naime, u prošlosti su klesari većinom bili nepismeni zanatlije koji bi od naručitelja natpisa dobili predložak te bi ga klesanjem precrtavali na kamen.
Natpis je poprilično oštećen, pa ne možemo do kraja odgonetnuti sadržaj teksta. Slova su ispisana između linija čime se oponaša organizacija teksta na pergamentu. Nakon prva četiri retka mijenja se veličina, oblik i dubina urezivanja slova, što bi moglo nagoviještati da se promijenilo ili sredstvo pisanja ili pisar.
S obzirom na to da je natpis izveden u mramoru, materijalu tvrđem od vapnenca što otežava urezivanje, dobivena slova izgledaju trokutasto. U slučaju da se radi o jednom autoru, onda je riječ o poprilično nevještom laiku budući da neujednačeno urezuje te izostavlja slova, no uzmemo li u obzir početak natpisa Ja klesah to naslijepo, ipak možemo pohvaliti trud i rad pisara.
Ovo je jedan od dva glagoljska natpisa na prostoru dubrovačkog područja. Drugi je pronađen u Župi dubrovačkoj 2007. godine prilikom arheološkog istraživanja groblja kraj crkve sv. Đurđa između mjesta Petrača i Buići. Datacijom se određuje u 11. stoljeće. Za razliku od Konavoskog natpisa urezanog u mramor, Župski je urezan u tegulu, antičku kupu te, kao i Konavoski, reciklira materijal nastao u doba rimske prevlasti Jadranom.