Gomile (Gromile)

Gomile ili gromile naziv je za kamene grobne spomenike, sa ili bez pokojnika, nastale u prapovijesnom razdoblju. Na području Konavala one su najvidljiviji nepokretni prapovijesni ostatci. Prilikom dvotjednog obilaska Konavala 1970-ih godina arheolog Šime Batović pobrojao je između 170 i 180 gomila na području Konavala. Nažalost, obišao ih je samo 12, stoga njegova brojka nije isključivo brojka prapovijesnih gomila.

Naime, kamene gomile koje nalazimo u Konavlima nisu uvijek grobni spomenici. One mogu predstavljati i dijelove fortifikacijskog sustava prapovijesnih, bedemima utvrđenih naselja koji su propadanjem postali gomile. Mogu predstavljati ritualne prostore, granične oznake ili u malo recentnijoj povijesti gomile nastale krčenjem polja od kamena. S obzirom na to da potonje većinom sadrže poprilično sitniji kamen od kamena kojim su građene prapovijesne gomile lakše ih je diferencirati.

Gomile na području Konavala okvirno možemo datirati u razdoblje od kasnog eneolitika do kraja željeznog doba, no točnije od toga ne možemo jer dosad nije bilo arheoloških istraživanja istih.   

U prapovijesnom je razdoblju na području Konavala živjelo ilirsko pleme Plerejaca i pleme Ardijejaca, iako su oko posljednje navedenog još uvijek oprečna mišljenja. O podrijetlu ilirskih plemena malo se zna, no znanstvenici se slažu da su Iliri (grčki Ἰλλυρıοί, Illyrioí, latinski Illyrii), skupina međusobno srodnih naroda koja je od kraja brončanoga doba i početka željeznoga doba (kraj 2. i poč. 1. tisućljeća pr. Kr.) živjela na prostoru istočne jadranske obale. Iliri obitavaju na našim područjima sve do dolaska Rimskog Carstva kada ih od 2. st. pr. Kr. do 1. st. po. Kr. Rimljani konačno osvajaju i s vremenom asimiliraju u svoju zajednicu.

Ilirska su plemena pokapanje pokojnika najčešće vršila pod kamene gomile koje su rasprostranjene po čitavom području Konavala. Nalazimo ih u blizini gradinskih lokaliteta, uz puteve, iznad polja, na vrhovima, ali i u padinama brda. Pretpostavlja se da je položaj gomile označavao kultnu zaštitu komunikacije koju duša pokojnika čuva i nadzire, a smještaj iznad polja mogao je značiti religioznu zaštitu polja, neku vrstu simboličkog prisvajanja prirode. Jedna od bitnijih karakteristika gomila bila je njihova očita i najvjerojatnije smišljeno naglašena vidljivost u prostoru.

Iako gomile nisu bili jedini načini ukopa ilirskih plemena, one nastaju kada se počinje raditi razlika u društvu, gdje se posebno važnim i istaknutim članovima zajednice podižu ovakvi monumentalni grobni spomenici. Gomile su se najčešće dizale nad jednim grobom. S vremenom se uz središnji grob izvan gomile pokapaju i drugi pripadnici tog istog roda. No, istraživanjem gomila u susjednim područjima došlo se do saznanja da gomile mogu biti i s više ukopa, iako nisu toliko česte.

Smatra se da je veća gomila značila veći društveni status pokojnika, pa tako najuglednije kamene gomile dosežu visinu od 7 m i promjer od 60 m. Važnost gomile očituje se i u grobnim prilozima pronađenim prilikom arheoloških iskopavanja, pa se tako samo ratnička aristokracija pokapa s nakitom i oružjem. No, ovakve se gomile mogu prepoznati jedino arheološkim iskopavanjima jer se vizualno, osim možda visinom, ne razlikuju od ostalih gomila.

Pokojnici su se u početku pokapali u zgrčenom položaju te su polagani u grob od pet kamenih ploča. Gomila bi se podizala nad grobom nabacivanjem zemlje i kamenja, a uvriježeno je mišljenje da se prilikom podizanja gomile ritualno razbijalo keramičko posuđe, što se nastavljalo i po njenom završetku. Stoga, gomile su ne samo grobni humci već i mjesta štovanja ilirskog kulta predaka.

Kao što je već spomenuto, u gomilama su se pokapali i narodi prije dolaska Ilira na ovo područje. Njihovi grobni prilozi donekle su skromniji, pa se često u grobu nalaze samo kosturni ostatci i poneki ulomak keramike. Razlike između ranijih i kasnijih gomila nisu vidljive bez arheoloških iskopavanja.

U Konavlima su istražene samo gomile pri sustavnom istraživanju lokaliteta Jagnjilo, gdje su gomile naknadno korištene u srednjem vijeku za pokapanje, stoga nije bilo prapovijesnih ostataka. Jedan drugi vid ilirskog groba predstavlja lokalitet Peranova greda, no ni tu se ne može sa sigurnošću tvrditi je li bila ravna, zemljana nekropola ili kamena gomila jer je lokalitet u više navrata devastiran cestom.

Danas gomile polako gube svoju naglašenu vidljivost u prostoru. Budući da lokalno stanovništvo više ne ovisi o poljoprivredi i stočarstvu, one zarastaju u makiju i šumu. Dok su se u prošlim stoljećima iskorištavale za gradnju međa, danas su laki izvor kamena za gradnju nekih drugih zdanja, uništavajući tako u nepovrat akumuliranu svetost ilirskog kulta predaka.