Buđenje prirode nakon pustoši, tame i hladnoće zime koje donosi proljeće omogućuje ponovno povezivanje sa zemljom. Vrijeme je to kad sunce opet počinje rasti, dani postaju dulji, svjetlost postaje jača, a plodnost zemlje bolja, započinje novi život kako za biljke tako i za životinje, a time i za ljude. Ciklično kruženje vremena kao temeljne istine o prirodi svijeta svakog proljeća iznova podsjeti čovjeka na težnju i potrebu života u skladu s prirodnim zakonitostima.
Stare Konavljane koji su živjeli od zemlje i za zemlju početak proljeća, odnosno početak vegetacijske godine značio je i početak poljoprivredne godine, a na njen kružni hod kroz godinu svakako ih je podsjećao i poluprazni želudac. Marča igra koza tanča, čoban se zavija od glada, a pas ište hlada konavoska je poslovica koja ponajbolje opisuje okolnosti koje proljeće i njen meteorološki početak donosi. Koza se veseli jer je napokon puštena na livadu, težaku je teško jer je to najgladnije doba godine, a psi osjećaju snagu sunca u ožujku i bježe u hlad.
I drugi izraz marač skarač, koji se i danas može često čuti u Konavlima kao prežitak stvarnog negdašnjeg života definirao je mjesec ožujak kao gladni mjesec u kojem se prošlogodišnje zalihe hrane prazne i vlada nestašica iste: prije u stara vremena, skratilo bi se meso, sočivo, žito, svega bi pomalo nedostajalo.
Jednako tako zabilježeno je da je sveti Josip najveća glad, ništa nije bilo za ubrat, kupus je procvjeto, ništa se još nije stiglo ubrat. Iako je mjesec ožujak udarnički mjesec za radove u baštini i sadnju povrća, uzrečica sveti Antun Opat uzmi motiku i ajde kopat, a koju su naši stari po završetku božićnih festa često izgovarali, govori o tome da se već polovicom siječnja more počet, a išli smo što bliže moru. Tu se već u drugom mjesecu sadila krtola i vadila za prvog maja.
Uz krtolu kao najneophodniju prehrambenu namirnicu biljnog podrijetla, u marču se u baštinama obavezno sadio luk, kapula i česan, slanić, mrkva, kao i glavati kupus, a sve se kućicalo motikom, kasnije se prešlo na kanale. Bob se okopavao, sijale su se žitarice, ponajviše pšenica i ječam, a oko kuće selen i petrusin i to su obično radile babe.
Osim sadnje povrća, marč je donosio i teške radove oko loze i voćaka, ponajviše smokava kad se vršila rezidba, a često bi se ista protegla do marča i s maslinama. Pri obrezivanju smokava obavezno bi mladiku tisli u zemju, a tako su i, doduše u manjoj mjeri, umnažali jabučice, kruškice, mjendule: ono što si otkinuo ima pup i pođekoji se primi, teško su se nabavljale sadnice, a maslinu kad se maknu mladice koja je u korijenu, pa bi se otkinuo i komad korijena šnjom.
Osim skarača koji je primoravao stare Konavljane da s prvim proljetnim zrakama sunca oplođuju zemlju, u selima udaljenim od konavoskih izvora i konavoskih rječica, razlog je bila i voda: Prije su ranije sadili zbog gladi i zbog vode. Voda se štedjela, slabo je bilo vode prije proljetne kiše. Za krtolu ti nije bilo nego što Bog da, čekala se kiša. Kako je marač nepredvidljiv mjesec, sve su molitve u to vrijeme bile usmjerene prema nebu da se poslovi obave i da se pripreme rasadi. A znalo se ako veljo ne izveljuje da će onda maro izvragovat i tako bi užala sve odnjet prekala, pa bi cijelo selo bilo tužno.
Unatoč mogućim neprilikama koje možebitno donese proljetni mraz, bura, studen ili kiša, u ožujku je inače više lijepog vremena. Dapače, sunce snažno grije da i kučak bježi u hlad na polovicu marča, a konavoska izreka Boje da te zmija jutica pekne, nego da te marčano sunce ogrije prisutna vjekovima u narodnoj tradiciji govori o njegovom nezdravom učinku na čovjeka.
Stari Konavljani zaokupljeni radom na zemlji teško da su mogli izbjeći zrake marčanog sunca na svom licu i rukama, ali kako se u kolektivnom mitu sačuvalo oni su bili izdržljiviji nego mi danas. Zasigurno su bili izdržljiviji jer glad nije pitala, ali svemu tome treba pribrojiti i ne zaboraviti onu neraskidivu vezu s prirodom s kojom su ruku pod ruku uvijek iznova hodali kroz godinu.