Tradicijska proizvodnja tekstila u Konavlima, a koju je obavljala baš svaka žena do početka 20. stoljeća, započinjala je obradom sirovine i zapredanjem konca preko preslice, odnosno kuđeje i vretena. Kuđeja je drveni štap s proširenim gornjim dijelom na koji su se polagale pripremljene parke finog očešljanog vlakna i privezivale kordunom, tj. konopčićem, trakom, vrpcom ili kožicom. Žena bi zatakla preslicu za pojas s lijeve strane i potom bi lijevom rukom sukala, izvlačila pređu vlažeći ponekad pljuvačkom prste, a desnom bi vrtjela vreteno na kojemu se namotavala pređa.
S obzirom na to da se s kuđejom moglo presti u pokretu, na paši, na dvoru, Konavoke su čak i u vremenima kad im je bio dostupan kolovrat radije birale ručnu preslicu i vreteno. Za razliku od vretena, kuđeja je oduvijek bila osobni predmet žene i njena imovina, a najčešće ju je dobila darivanjem mladića prilikom udvaranja.
Prema predaji, mladići su ti koji su nabavljali kuđeje ili su ih samostalno izrađivali te su uručivanjem kuđeje djevojci iskazivali ozbiljnu namjeru i simpatije čime je obredno započinjao proces predvjeridbe. Primanjem i korištenjem tog dara smatralo se da je djevojka prihvatila nakanu mladića da započne proceduru pregovaranja, a za vrijeme svadbenih svečanosti kuđeja se obavezno nosila u svatovima u ruhu, kojeg je sastavni dio te jedini predmet koji nije izradila mlada.
Kuđeje su izrađivane od cjelovitog komada drva koji se tesanjem oblikovao u približnu formu kuđeje, dorađivao piljenjem te ukrašavao tradicijskim drvorezbarskim vještinama. Upravo je taj prošireni i plosnati gornji dio kuđeje, koji je u Konavlima pravokutan, odnosno klasičnog lopatastog oblika, vrlo često na prednjoj stranici ukrašen rezbarijama. S obzirom na različite provenijencije niti jedna kuđeja nije identična niti se ponavlja u obliku i ornamentu, što ih između ostalog i likovno čini najzanimljivijim među priborom za izradu tekstila.
ZMK-927-1
Također, brojni ornamenti i motivi koji se nižu na kuđejama često se mogu zapaziti i na drugim drvenim predmetima poput škrinja. Najčešće je riječ o raznim stiliziranim floralnim, animalnim i geometrijskim ornamentima koji obuhvaćaju raspon motiva od grana, stabala, cvijeća, zvijezda, zmija, krugova, rombova, spirala, rozeta, cik-cak linija, paralelnih crta, S-linija kao i vjerskih motiva poput križeva koji ispunjavaju plohu kuđeje. Ukras je najčešće izveden prostim urezivanjem ili zarezivanjem, često i nevještim, a drvorezi koji nisu plošni već su izrađeni skulpturalno, reljefnim izdubljivanjem ili rovarenjem sugeriraju na vještijeg autora.
Na kuđejama su često urezani i razni natpisi i podatci poput posvete, godine izrade ili udaje, imena vlasnika i slično. Prakticirala se i tehnika bockanja, istočkavanja pozadine radi postizanja dojma punine prostora, a najupečatljivije su zasigurno perforacije, izrezani otvori na kuđeji koji variraju od pravokutnog, kružnog, polukružnog do trokutastog oblika, postavljeni u jedan ili dva reda, a koji svojim izgledom zasigurno pridonose cjelokupnom arhaičnom, gotovo totemskom izgledu kuđeje.
Stoga, nije čudno da se uz kuđeju vežu i brojne interpretacije koje porijeklo oblika kuđeje i motiva, odnosno simbola na njoj nalaze i u praslavenskim kozmogonijskim vjerovanjima, dok je narodna tradicija izrodila sebi svojstvena vjerovanja, često i proturječna poput onog da će se muškom koji svojim rukama izradi kuđeju rađat samo ženska đeca. Nadalje, smatralo se nesrećom da muškarac sretne ženu s kuđejom, pa bi žene pri takvim susretima kuđeju skrivale iza leđa, a naročito su ih izbjegavali ribari i lovci smatrajući da od ulova onda nema ništa.
Bilo da je riječ o pozitivnim ili negativnim konotacijama koje je ova drevna ljepotica izazivala u narodu, zasigurno je riječ o predmetu koji, uz svoju praktičnu funkciju, nosi i snažnu simboličku poruku kao što i u svojoj ukupnosti predstavlja pravu riznicu anonimnog likovnog bogatstva.