Mnogi, danas manje poznati Konavljani, svojim radom i ustrajnošću zadužili su svoje sumještane. Jedan od njih bio je dr. Vlaho Novaković. Rodio se 1890. godine u Čilipima, a cijeli život posvetio je zdravstvenom unapređenju, prosvjećivanju puka i kulturi. Vlaho je nakon osnovnog školovanja u Čilipima završio Klasičnu gimnaziju u Dubrovniku. Kao izvanredan učenik odlučio je studirati medicinu u Beču te kasnije Pragu, gdje je i diplomirao 1914. godine. Tako je počelo znanstveno, kulturno i političko djelovanje ovoga Konavljanina.
Prvi svjetski rat dočekao je Vlaha u Pragu. Ova velika klaonica čovječanstva odnijela je i mnoge Konavljane. Ni Vlaha ovaj rat nije mimoišao. Ipak, kao vojni liječnik u Pragu uspio je od bojišta spasiti veći broj Konavljana koji, kao ni on, nisu vidjeli smisao u tome ratu. I nakon rata Vlaho će neko vrijeme ostati u Pragu kao asistent bolnice na Kraljevskim Vinohradima, ali vrlo brzo postaje asistent na Internističkoj klinici Kraljevske sveučilišne bolnice u Zagrebu. Tamo je prikupio dodatno znanje u teoriji i praksi. To ga je vjerojatno potaknulo na odlazak u Cavtat gdje će dosegnuti vrhunac svoje karijere.
U Cavtatu je Vlaho 1922. godine počeo izgradnju prvog lječilišta za interne bolesti na Jadranu. Naime, zbog blizine mora i pogodne klime Cavtat je imao odličan položaj za izgradnju lječilišta gdje su se mogle liječiti sve plućne bolesti osim tuberkuloze. Kada je lječilište izgrađeno 1924. godine dobilo je ime Sanatorium Tiha te je navedeno kao klimatsko, morsko i sunčano lječilište i oporavilište u Cavtatu (Epidauros), Dubrovnik, Dalmacija. Ljekar i direktor navedenog lječilišta bio je dr. Vlaho Novaković. Jedan od prvih pacijenata koji se liječio u Sanatoriju Tiha bio je poznati pjesnik Antun Branko Šimić. On je u svojem pismu nahvalio rad dr. Novakovića, uređenost lječilišta i samoga Cavtata kao vrlo ugodnog mjesta.
Važnost izgradnje lječilišta u Tihoj iznimna je, i ne samo zato što tada nisu postojali antibiotici pa su se plućne bolesti liječile promjenom zraka, nego i zato što to označava početak turizma u Cavtatu. Stoga i ne iznenađuje raskošna namještenost lječilišta. Iz opisa doznajemo da je lječilište raspolagalo s 12 prvorazrednih soba s 1 – 2 kreveta i dvije spavaonice s 4 – 5 kreveta, blagovaonicom, čitaonicom, dvije velike terase, kupaonicama s toplom vodom i toplim morem, ležaljkama za sunčanje, prostranim vrtom s agrumima i neposrednom blizinom kupališta u Tihoj.
Osim što se Vlaho bavio liječničkom praksom, u više je stručnih radova doprinio razvoju medicinske znanosti. Najviše je objavljivao u Liječničkom vjesniku, a posebno priznanje i ugled donio mu je rad na suzbijanju tuberkuloze koja je dvadesetih godina bila prilično raširena u čitavoj Hrvatskoj. Ipak, Vlaho je bio renesansni čovjek koji se nije mogao ograničiti na samo jedno zanimanje. Već 21. lipnja 1924. godine jedan je od osnivača Društva za razvitak Cavtata i okolice te unaprjeđenje prometa stranaca u Cavtatu. Vlaho je bio jedan od važnijih članova Starinarskog društva Epidaurum gdje se posvetio svojoj drugoj ljubavi, povijesti, te je 1954. godine u vlastitom izdavaštvu objavio svoju knjigu Cavtat i Konavle.
Tridesetih godina 20. stoljeća Novaković je djelovao u Cavtatskom sokolarskom društvu kao liječnik. Sokolarstvo je tih godina pripremao sportska natjecanja ili sletove, a u cavtatskome društvu bilo je preko 150 članova. Ipak, osim sportom, sokolari su uglavnom iskazivali političke ideje jugoslavenstva. Najvjerojatnije je zbog političkih uvjerenja Vlaho završio u zatvoru 1941. godine za vrijeme NDH.
Usprkos teškim ratnim godinama Drugog svjetskog rata, 1944. godine postaje predsjednik Crvenog križa u Cavtatu, kada je bio i pročelnik Odbora za socijalno staranje Narodnooslobodilačkog odbora Kotara. Godinu dana kasnije postaje prvi predsjednik Kotarskog odbora Crvenog križa u Dubrovniku. Zbog požrtvovnog rada u medicini na bolesničkoj postelji dobio je odlikovanje Glavnog odbora Crvenog križa Hrvatske. Dana 12. siječnja 1956. godine u 66. godini života Vlaho Novaković je preminuo i tako su Konavle ostale bez vrijednog i požrtvovnog liječnika, ali i javnog radnika.