Irskoj mitologiji poznate su mjesečeve vile, no one nisu kao ove naše konavoske ljepotice koje usrećuju pastire i pastirice. Mjesečeve vile su suhe i mršave, dugih ušiju i zuba, a naseljavaju stabla trnjina. Zbog tih zločestoća stablo trnjine je u keltskoj kulturi najomraženije i najzlokobnije stablo. Od naziva tog stabla vodi etimologija riječi svađa.
Stanovnice trnjine, mjesečeve vile, ne vole da ih se uznemirava, a grmlje trnjine napuštaju kad je pun mjesec kako bi štovali božicu Mjeseca. Upravo tada nastupaju ljudi koji na siguran način mogu sjeći stabla trnjine i brati bobice. Od drva ovog stabla radili su se svakakvi šiljci, a branje se ograničavalo na dane punog mjeseca kad je sigurno. Povezanost ovog grma s punim mjesecom jasnija nam je kad vidimo plod. U njegovoj gorčini je izgleda i gorčina vještica i zločestih vila, a sam dodir sa stablom lako će nas porezati, i to u porezotine koje se vrlo lako marcaju, odnosno zagnoje.
Kako je svako zlo za neko dobro, tako i trnjina nakon što je prođe mraz otpusti svoje grčevitu gorčinu i postane ukusna, a stablo postane zagovor za životne teškoće i protiv razaranja. U ovom našem paradoksalnom dualizmu razmišljati o dobrobitima upravo je beznadno. Dok se bojiš daleko stojiš, a kad dođe i Bogu dođe, pa se više nemaš čega bojati i onda blago nađeš.
Stanovnici ovih grmova su slavuji i ostale nježnice koje nađu zaklon u trnju nesretna grma hraneći se zimi plodovima koji ostaju na granama.
A u Konavoskom polju grmova crnog trna na sve strane. Već krajem ljeta počnu svojim plavim plodovima privlačiti pažnju. Trnjina, trnavka ili crni trn latinski je Prunus spinosa iz roda Prunus (Maloideae), a iz porodice ruža (Rosaceae), u stvari je divlja šljiva. Naraste do pet metara, a starost koju može doživjeti je i do 40 godina.
Raste po rubovima šuma, zaraslim dijelovima polja, kao razgranat grm s trnovitim granama. Nalazimo je po gotovo cijelom području Europe i sjeverne Afrike. Listovi trnine su naizmjenični, na kratkim crvenkastim peteljkama, jajasti i blago nazubljeni na rubovima. Kad su mladi budu dlakavi, a kasnije ogole.
U travnju i svibnju razvijaju se sitni bijeli cvjetovi na malim peteljkama, samostalno ili skupljeni od dva do tri zajedno. Čaška ima minijaturne listiće, a vijenac pet jajastih latica. Prašnici su brojni i obojeni u žuto i narančasto, tučak je jedan. Procvjeta prije lišća i odlična je paša pčelama. Iz njih se u kolovozu razvijaju plodovi, plave koštunice do 1,5 cm, trpke i izuzetno gorke koje na stablu ostanu i kad lišće otpadne, sve do proljeća. Kad počnu prvi mrazevi gorčina i trpkost se otpuste pa se tek onda mogu jesti. Plodove zovemo i divlje šljive, a najukusnije su u prosincu i siječnju.
Ova biljka, za koju se smatra da je roditelj naše današnje šljive, ljekovita je biljka poznata tisućljećima, što zahvaljujemo njenom bogatom sastavu. Cvjetovi se skupljaju za vrijeme cvatnje, korijen u proljeće i jesen, a plodovi nakon mraza. Bobice, lišće i kora stabla stimuliraju metabolizam, čiste krv, liječe želučane tegobe i detoksiciraju.
Svaki dio biljke može se upotrijebiti u ljekovite svrhe. Stari Grci i stari Rimljani pripremali su od plodova trnjine sirup za liječenje proljeva i slabokrvnosti te upale sluznice želudca i crijeva. Čaj od cvijeća trnjine popularan je i kao pomoć za mršavljenje, dok je pekmez od plodova kuhan u vinu sredstvo za ublažavanje tegoba sa želudcem, a koristi se i za pojačavanje apetita.
Zbog svoje je divlje prirode, a i ljekovitosti, bila popularna biljka živih ograda, naročito dok se držala stoka jer je svojim trnjem činila nepremostivu prepreku. U njoj se gnijezde ptice, pa je nesumnjivo takva živica odzvanjala ptičjim pjevom.
Danas raste samoniklo u divljini i predstavlja jednu od brojnih vrsta na koje smo zaboravili. Možda bismo mogli jednom za punog mjeseca koju i presaditi u svoju blizinu umjesto nekog uvoznog vrtnog grmlja koje nam krasi vrtove.