Sveti Toma apostol, u narodnoj predaji poznat i kao Nevjerni Toma, donedavno se obilježavao 21. prosinca. Međutim, reformom rimskog kalendara od 1969. godine sveti Toma se slavi 3. srpnja. Ta je promjena donesena s ciljem da svaki dan došašća ima vlastitu misu s vlastitim misnim molitvama i čitanjima, pa se tako u posljednji tjedan došašća, odnosno od 17. prosinca do Božića ne slave kvatre, a spomendani svetaca mogu se slaviti kao spomendani u povlašteno vrijeme, kao i u korizmi.
Sveti Toma epitet nevjerni dobio je zbog toga što nije vjerovao apostolima da su vidjeli Isusa te je izjavio: Dok ne vidim na rukama njegovim znak od čavala i ne stavim prst svoj u mjesto od čavala i ne stavim ruke svoje u njegov bok, neću vjerovati (Iv 20,25). Kasnije, kada se ukazao uskrsli Gospodin i pozvao ga da stavi svoje ruke u njegove rane, on je na to skrušeno zavapio: Gospodin moj i Bog moj! Prema predaji, Toma je širio evanđelje u Siriji i Perziji, a potom i u Indiji, gdje je njegovo djelovanje najpoznatije.
Zanimljivo je da već 2 000 godina u pokrajini Malabar postoje takozvani Tomini kršćani. O njegovoj smrti postoji više predaja, pa tako prema svjedočanstvu Grgura Nazijanskog Toma podnosi mučeničku smrt, čime postaje Toma Vjerni, neke predaje govore o nesretnom slučaju, a druge o tome kako je proboden kopljem 21. prosinca 72. godine dok je molio na jednom brežuljku u Mylaporeu u indijskoj državi Tamil.
U umjetnosti ga prikazuju kao mladića koji drži svitak, ili kako dodiruje Kristove rane iako prema Bibliji nema podataka da ih je zaista i dotaknuo. Tomu se zaziva u slučajevima sumnje, a zaštitnik je slijepaca, teologa, arhitekata, klesara, zidara i drugih te su po njemu naslovljene i mnoge crkve diljem svijeta, a jedna od crkava pod njegovim imenom nalazi se i u Radovčićima.
Selo Radovčići sastoji se od tri zaseoka pod imenima Gornje, Donje i Srednje selo, nekad poznatijih pod nazivima Žaboklik (Gornje selo), Vinogradci (Donje selo) i Šuljevina (Srednje selo). Zaseok Šuljevina navodi se kao i Šuljevina Radovčići prema vlasteličićima Radovčićima koji su držali zemlju u Šuljevini. Svaki zaselak ima svoju crkvu, pa je tako u Gornjem selu crkva sv. Luke, u Srednjem selu je crkva sv. Nikole, a u Vinogracima, odnosno u Donjem selu nalazi se crkva sv. Tome apostola.
To je grobna crkva temeljito obnovljena 1998. godine, uz koju se nalaze i stećci te je crkva, zajedno sa stećcima evidentirano kulturno dobro Republike Hrvatske. Crkva je jednobrodna građevina sa zvonikom na preslicu i trijemom, a bočne su joj strane otvorene s po dva prozora. Oko nje se nalazi srednjovjekovna nekropola s većim brojem stećaka.
Međutim, kada na Radovčićima priupitate što imaju reći o crkvi svetog Tome, svi će prvo početi govoriti o velikom dobrotvoru, Peru Diviziću. Ovaj uspješni i vrijedni Konavljanin rođen je 26. lipnja 1897. godine u Radovčićima, u svojoj 23. godini života odlazi u Ameriku gdje prilagođava ime u Peter John Divizich, no svakako je poznatiji pod imenom kralj grožđa ili kralj vinograda. Naime, nakon više seljenja i mijenjanja poslova, obogatio se izvozom suhih šljiva i grožđica, a proizvodio je oko 4 000 vagona grožđa. Osim po uspješnosti, Konavljani ga se s ponosom sjećaju jer je pomagao rodni kraj. Tako je 1950. godine dao popraviti krovište mjesne crkve na Grudi, a 1953. godine je na temeljima crkvice iz 1392. godine podignuo novu crkvu sv. Tome.
Kazivači ponosno tvrde: Do je 1 000 dolara da stavimo rasvjetu u Vinograce, i do je 1 000 dolara za dom i 1 000 dolara susjedu za crkvu; sve je radila domaća radna snaga, no to je njegova želja i zamisao, htio je da bude i put kakav je danas, no nije uspio dočekat. Iza njegove smrti njegov je neput donio 20 000 dolara da bi se to ostavilo crkvi sv. Tome; po njegovom nagovoru i doprinosu nas je svijeh obavezo da tu crkvicu obnovimo i napravimo je kakva je danas. Ja sam bio jako mali i nisam mogo vele pomagat, ali je u selu bilo puno čejadi koja je pomogla dobrovoljno i napravilo se sve kako se napravilo – konzervatori kažu da nije smjelo kretat u neke stare stvari, ali tako je. Ona je sad u jako lijepom stanju izvanka i iznutra. Bratstva su preuzeli ulogu da kad se davaju pare umjesto vijenaca na sprovodima pa se onda može doradit u cilju obnove crkve.
Stoga ne čudi s ponosom očuvana tradicija proslave krsnog imena koja se u Donjem selu obavezno slavi svake godine: Jedva se čeko sv. Toma kad će se sastat, u nas su dolazili, oni bi uveče dolazili na konak. Misa je bila na brdu sv. Tome i onda bi se išlo na ručak i večeru, ko može ostat. Mi ga slavimo 21. 12., a oni su ga sad stavili 3. 7., mi se nismo složili s tim i nama je osto običaj 21. 12.
U Dobruši u Zastolju također postoji crkva svetog Tome gdje se sveti Toma slavi 3. srpnja. Isto tako, crkva svetog Tome nalazi se i na Kunoj, a kazivači potvrđuju da je na Duboj prije crkve sv. Stjepana postojala crkva svetog Tome, sve dok ju Vlasi nisu opljačkali i spalili. No, u arhivskoj građi nema riječi o svetom Tomi, već o crkvi sv. Bartolomeja. Usprkos prebačenom datumu, sveti Toma ostao je u pamćenju Konavljana kao svetac koji se slavi 21. prosinca, što potvrđuje i poslovica Sveti Toma goni prace doma koja označava 21. prosinac kao posljednji trenutak za klanje prasaca u slučaju toplije jeseni.
Božićno vrijeme je vrijeme darivanja, a topla ljudska priča o dobrotvoru Peru Diviziću kao o osobi koja je pomogla svoj kraj pokazuje da svako darivanje ostaje zapamćeno i prenosi se u usmenoj predaji s velikom časti.