Zimsko konavosko vrijeme bilo je vrijeme za vjenčanja. U dijelu godine bez poljoprivrednih radova, s puno blagdana, moglo se slaviti a da se ne dangubi. Vjerena djevojka bi odjednom, nošenjem vijenca od zaručnice postala nevjestom u velikom obredu svadbe. Koliko god da je obred trajao, ipak je za ženu kulminirao u stavljanju vijenca i njegovu skidanju u prvoj bračnoj noći. Vijenac je bio znak da je čistoća djevojke potvrđena, kao i mladost i zdravost i da kad se ujutro probudi više ne ide natrag. Očekujemo novi život.
Konavoke su kao dio svog vjenčanog odijela imale vijenac uz najbolju svoju nošnju, on je ustvari bio njihova vjenčanica jer sve ostalo što je obukla taj dan nosit će i na ukopu i za najsvečanije životne prilike, pa samo uz vijenac odijelo postaje vjenčanica. Naša generacija nagledala se vijenaca na glavama Konavoka iz 20. stoljeća koji su kao samostalna oglavlja napravljeni od plastična cvijeća s dugim fjokama. Muzejska građa i dokumentacija predočuje nam vijenac druge polovice 19. stoljeća u našem kraju. To je gotovo tijara od svilenog cvijeća i zlatne srme kojom se kitilo obrub kape zlatače na svadbeni dan, baš u obliku vijenca da bi se nakon vjenčanja zamijenila bijelim ubrusom.
No, prije industrijskog i svilenog cvijeća na glavama nevjesta moralo je biti pravo cvijeće. Pletenje nevjestinog vijenca ostalo je kao sačuvani običaj u mnogim drugim područjima, pa je za pretpostaviti da je tako bilo i kod nas.
Ovaj izlet u sjećanja na konavoska vjenčanja odveo nas je u priču o mrči ili mirti koja raste po svim našim gustišima. U biblijskim vremenima nevjeste su svoj vijenac na glavi imale od ove biljke kao simbol čistoće i nevinosti. Mirta ili kod nas mrča, koja upravo sad krasi naše primorske gustiše lijepim plavim plodovima, simbolizira ljepotu, čistoću, nevinost i mladost. Kao takva dobro je poznata cijelom antičkom svijetu, pa osim što je ljekovita i ritualna, ova biljka važna je i bogovima i ljudima, možda bolje reći i božicama i ženama. I Afrodita i Demetra su je znakovito svojima držale, pa u skladu s tim dobra je ženama i poljodjelcima, ljudima sa zemlje. Nakon Afrodite, kitila se njome i rimska Venera.
Ritualno su rimske žene u danima posvećenim Veneri početkom travnja mirtom kitile skulpturu svoje božice Venere nakon što bi je okupale, što je simbolički ostao u kulturološkim krugovima metafora kao priprema za ljubavni čin. Nekome naručiti mirtin vijenac preneseno je značilo naslutiti mu ili ga nagovoriti na ljubav i to onu tjelesnu koja donosi novi život. Nije li stoga nekom tajnom vezom s davnim predcima obaveza mladoženje u Konavlima da nabavi zaručnici vijenac i donese u kuću?
Mirtina ritualna upotreba spominje se i u Gilgamešovu epu napisanom prije 4 500 godina. Njeno ljekovito značenje je oduvijek poznato. Starim narodima vrijedila je kao važan lijek za probavne i dišne organe. I Hipokrat i Plinije i Dioskorid o njoj pišu, a poznato je da su Sumerani 2 500 godina prije Krista njome skidali febru i ublažavali bol. Mogli bismo reći da njen značaj nije nikad bio manji nego je danas.
Mirta ili u nas mrča, latinskog naziva Myrtus communis L., iz istoimene porodice mirti (Myratceae), biljka je tipična za cijeli Mediteran, a podrijetlom je s Bliskog istoka i sjeverne Afrike. Za one koji je ne poznaju, mirta je zimzeleni grm, ili manje stablo do 5 metara visine koje razvija uspravne i guste grane koje su se nekad koristile za košare. Listovi na granama sjede na malim peteljkama, smješteni su nasuprotno, a šiljastog su oblika, kožasti, sjajni i cjelovitog ruba. Lijepo i ugodno mirišu kad se smrve jer imaju dosta eteričnog ulja koje danas, nasreću, postaje sve popularnije u kozmetici. Početkom ljeta razvija se ocvijeće koje se sastoji od čaške s pet lapova i vjenčića s pet latica.
Veličinom i bojom neodoljivo podsjeća na narančino cvijeće kojim su se kitile glave cavtatskih nevjesta i zaista izgledom podsjeća na današnje cvjetne ukrase na nevjestinim glavama. Tom cvijeću prinosi se najveće simboličko ljubavno značenje. U zimu se razvijaju plavi plodovi, mrčke, mrčice, pune soka s malim sitnim sjemenkama. Ovi su plodovi jestivi, mogu se konzervirati sa soli, alkoholom ili u šećeru. Tako se od mrče rade ugodni i lijepi likeri i marmelade.
U ljekovite svrhe od davnina se koriste njezini listovi i plodovi. Njeno antiseptičko, protuupalno i respiratorno djelovanje, a naročito umirujuće koje dobivamo od čaja od lišća mrče. Njime se smirivalo probavne smetnje, dišne tegobe, pa i urinarne infekcije. S čajem od listova, osim što se pio, i inhaliralo se kod dišnih tegoba.
Osušene listove ugodna mirisa žene bi samljele u fini prah, puder koji su koristile kao posip za bebe. Eterično ulje iz listova bi svojim antibakterijskim svojstvima i tvarima koje djeluju kao blagi adstringensi zacjeljivale bebama i djeci kožu.
Danas moderna kozmetika koristi njena blagotvorna svojstva u proizvodnji različitih preparata, ali daleko od nas, da bi se pripremljeni vraćali na naše police. Isto tako iz tih dalekih mjesta gdje se stvaraju novi obavezni dijelovi ruha udavača stižu plastične relikvije kojima se nevjeste kite da bi postale lijepe ili možda prepoznate kao nevjeste. Ostala nam je samo ljuštura starih funkcija.
Poznato je poprilično toga o značenjima vijenaca na glavama nevjesta, o njihovoj apotropejskoj snazi, zaštiti i snazi rastjerivanja zla. Doduše, malo je poznato o osnaživanju vlastitog bića snagom svete biljke koja raste iz krša, blagotvorne i nježne, koja pročišćava i duh i tijelo. Nismo učili ni o pripremama za velike događaje vlastitih života, pa ni ne znamo da u svakom listiću stoji snažna i već pomalo izgubljena veza s dalekim početkom civilizacije čiji su stanovnici poznavali i fizičku i duhovnu snagu prirode. Naša veza zasada je u kupici najfinijeg likera koji se zagovara skupljanjem plodova u svakom susretu s mrčama Konavala.
U to ime – živjeli!