Meso je dio ljudske prehrane. Od početaka čovječanstva ljudi su se hranili mesom divljih životinja. S vremenom su divlje životinje udomaćene i one su na taj način postale dio ljudske svakodnevice koja se prilagođavala uzgajanju i brizi o životinjama, jer jednom udomaćene one više nisu mogle preživjeti bez ljudske pomoći. Domaće životinje ili blago postale su pokazatelj bogatstva pa se i danas od starijih kazivača može čuti to je vrijedilo 3 krave. Kazivači rođeni prije Domovinskog rata često spominju kako je prije rata svaka kuća držala nekoliko gudina, ovaca ili koza i kokoši, a velik dio je imo kravu i tele. Normalno je bilo da imaš ćušu ili tovara, a veće kuće su imale konjče. Danas ‘ranu samo kučke i maške.
U okruženju koje je uzgajalo velik broj domaćih životinja, odnos prema tim životinjama bio je drugačiji. Kazivači se sjećaju svojih ljubimaca uvijek s nostalgičnim riječima pa tako: Kad smo bili đeca, bilo je kokoši i jedna je imala posebno lijepo sivo-bijelo perje, e ta je bila moja, ja bi ti je tetošio i mazio, sve dok jom dundo jednom nije preśeko glavu na avanu dok je rezo duan. Sličnih priča ima na pretek, neka djeca su imala janje ili kozu za mezimca, neka tele, a neka pule. Ipak, svako dijete je u sebi znalo da će jednom taj njegov mezimac završiti pod nožem jer je famija trebala jesti, a često će veći dio i prodati kako bi se kupile ostale potrepštine.
Zima je sve do druge polovice 20. stoljeća bila godišnje doba koje je bilo teško preživjeti i onaj tko se nije pripremio za nju živio bi u velikom strahu dok ona ne prođe. Zato i ne čudi da samo za to godišnje doba postoji tvorenica prezimiti, odnosno preživjeti zimu. Kako je zima bila kritična za ljude, tako je bila i za životinje koje je obitelj hranila. Neki kazivači se prisjećaju da je trebalo živine koje su bile preslabe za preživit zimu zaklat, boje malo mesa, nego da krepa, a trebalo je i ostat za druge živine dovojno sijena. Kad je bilo spravjeno dovojno sijena, ali bi udarila jaka zima, onda bi janjad dovodili uz komin da se jadna živina ne smrzne.
Priprema za zimu bila je nemoguća bez priskrbljivanja dovoljnih količina sušenog mesa. Naime, samo je rijetko voće i povrće dospijevalo, ili ga se moglo sačuvati za zimu pa bi osnova prehrane u zimskom razdoblju bile kupusnjače i suhe grahorice. Kako bi se povećala energijska vrijednost tih jela, ona su kuhana s komadima suhog mesa. Za sušenje mesa bile su potrebne niže temperature i suho vrijeme. U Konavlima hladnije vrijeme počinje tek u prosincu, kada se može početi s klanjem životinja i spremanjem mesa za sušenje. Prema kalendaru poljoprivrednih radova očekivalo bi se da o Nikoj danu bude vrijeme kada se može početi sa sušenjem, pa je i zato uzrečica Nikoj prikoj.
Hladno i suho vrijeme posebno se odnosi na klanje svinja jer se njihove meso za razliku od ovčjeg ili kozjeg znatno brže može pokvariti, ako vrijeme nije kako treba. Upravo zato uz klanje tijekom prosinca gotovo svima je u glavi klanje svinja. O Nikoj danu bi u svim konavoskim selima počelo spravljanje gudina za sušenje i to bi trajalo 7 do 10 dana jer je uglavnom onaj koji je u selu bio najvičniji klanju svaki dan klao u drugoj kući. Nekad bi mesara bilo i više pa bi taj proces trajao kraće.
Do dana klanja sve je trebalo biti spremno. Moralo se ubrati dovoljna količina žuke i dugih borovih iglica kako bi se dlaka gudina mogla spaliti. Trebalo je očistiti ognjište ili kominatu i postaviti nosače s kojih bi meso visjelo pri sušenju. Teće i ostali sudovi morali su biti čisti i spremljeni, a trebalo je kupiti dovoljne količine soli i začina za đevenice. Na sam dan klanja, ako nije bilo dovoljno muških u kući, uz mesara bi došli i prijatelji koji bi pomogli u cijelom postupku. Prvi i osnovni zadatak bio je uatit praca i izvuć ga iz obora do mjesta đe ga se koje. Kazivači pamte da bi ga onda jedan uvatio za uši, drugi bi vato zadnje noge, a ako ih je bilo više i oni bi pomogli, jer je trebalo praca oborit na tle. Kad bi ga oborili, onda bi ga mesar mogo priklat. Neki su klali tako što bi probili u srce, a neki su kidali vratne žile. E kako bi ga ovaj klo, neko je trebo donijet prosuju i držat ju ispod mjesta đe ovaj ubada praca, kako bi se skupila krv. To bi uglavnom činule ženske, pa bi nekima došla mala snaga, gadno je to za viđet. Trebalo je pazit da gudin ne izbije ti sud što si ga stavio podanj jer onda će svu krv isprojevat i oman imaš štetu.
Kad bi svinja izdahnula, a krv se unijela u kuću, trebalo je pripremiti vatru. Kako kazivači pamte, vajalo je spalit praca da mu se dignu dlake, nije se u nas zaparivo ko danas. Bilo je dobro, ako bi Imoćani došli i počupetali dlake s hrpta, jer bi to nešto platili i ne bi propalo, njima je to trebalo za činut penila. E, a ostalo je trebalo spalit, najprije bi ga s jedne bande pokrili žukom i iglicama od bora, ali onim dugim, kratke su vajale samo za śuśanj. Onda je vajalo pazit da ne zagori, a da mu spališ dlačine pa bi motikom mico i premico žuku. Kad bi ga spalili s jedne bande vajalo ga je okrenut na drugu i opet isto. Iza bi se prasac opro i obričio. U nas se to radilo nožem, a neko bi britvom. Kada bi ga dobro obričili znali bi rijet da su ga uredili ko popa.
Nakon što bi se sa svinje digao višak dlaka i ona bi se oprala, trebalo je početi rasijecati životinju na komade. Najprije bi se izvadila crijeva i iznutrice. Trebalo je paziti da se crijeva ne rasijeku, kako izmet ne bi izišao po mesu. E kad bi ga krenuli čerečit, vajalo je stavit ga na vrata koja bi skinuli neđe iz kuće, jer nije u nas u selu bilo onijeh vješala ko danas. Žene bi išle prat crijeva, a kako je puala bura uglavnom to bi bile pune rujba jer bi im ruke ispucale. E, a mi bismo uto raspravjali praca. Vajalo ga je raśeć śekirom popola i onda je bilo lako. Dio iznutrica bi se spravio radnicima za objed, a dio mesa trebalo je ostavit za pračju večeru. Prema kazivanjima, ništa se nije bacalo, mjehur bi se do đeci da nabijaju na lopte ili bi se od njega učinila ćesa za duan, a puzdro bi se objesili na vrata, jerbo nije bilo prije rukavica pa kad bi se razbaco gnjoj vajalo je namazat ruke da ne popucaju. Neki su govorili da bi i papke iskoristili za stavjat u opanke, vajda ko pete, ali eto to se jedino u nas bacalo.
Kada se svinja raskomadala, trebalo je odvojiti meso koje se nosilo prijateljima, rodbini, učitelju i svećeniku, a to se zvalo pečenica. Ostalo meso odvojilo bi se na ono koje se suši i ono koje se stavlja u kobasice i trebalo ga je zasoliti. Kazivači govore da nije smio meso solit onaj muški kojemu je žena bila trudna, ne znam zašto je to, vajda neko praznovjerje, ali tako bilo. Sve je trebalo dobro zasolit, pogotovo oko kosti jerbo, ako nisi to učinio kako spada, došla bi ona muha brecuja i položila jaja i onda ti sav trud propane. U kobasice bi stavjali svako drugačije, to ti je ovisilo kako neko voli da su mu masnije ili krtije, ali išlo bi tu od pancete i potrbušine mesa. To je sve trebalo iskrižat nožem na male bokuniće i onda bi se punilo u tanko crijevo. Vajalo je pazit da ne pukne i da ne ostane zraka i onda ju vezat s oba kraja. E, a ostalo bi se stavjalo śuśit, beda, pršut, lebra, glava, noge, a topila se mast i činuli su se žmiri.
Dani su u prosincu kraći, a vrijedne domaćice su trebale na dan klanja spravljati i pračju večeru. Uz sve poslove znalo se dogoditi da bi za dan kasnije ostalo napuniti đevenice. Kazivači pamte da kako je dan bio kratak, a vajalo je 4 praca raspravit i sve spravit za pračju večeru, nekada bi đevenice punili dan iza. Osnovno za đevenice je krv i kuruza, oliti kukuruzno brašno. E, a onda bi se još dodavalo unutra začina što bi se kupilo, klinčića, oraščića, cimeta i tako. Kuljen bi ti bila đevenica koja se punila u želudac, gačine su bile od debeloga crijeva, popić od slijepog crijeva, a čmar od onog zadnjeg dijela debelog crijeva što ide prema prknu. To je isto ko kobasice vajalo pazit da ne pukne i onda kad se kua isto, jerbo će sve izlećet vanka. Većina kazivača govori kako im nikada nije bilo drago klat prace i da danas pamte kako skviču, ali da je trebalo pripremit mesa za dugu zimu, jer kako kaže konavoska poslovica: lakrdija kupus ne začinja, nego lardo i debelo meso.