U bogatstvu prirode koja nas okružuje, boje nas uvijek iznova oduševljavaju. Čudo kojim iz proljetnih zelenih biljaka izlaze sve ostale boje cvijeća i plodova da bi opet u zimu sve te boje umrle u smeđoj i sivoj, mjesto je gdje se okupljaju i znanost i umjetnost, odnosno svaka ljudska znatiželja. Neke se od tih boja mogu prenijeti u ljudske potrebe, a neke postoje samo dok je njihova trenutka. Ljudska potreba da unese boju u svoj život velika je i zanimljiva tema koja nas svako malo dotakne. Međutim, boje se ne mogu preuzeti iz svoje prirodne pojavnosti. Potrebno je preuzeti bojilo. Boju nose pigmenti koje nalazimo u raznim kemijskim spojevima, a nalaze se u stanicama i tkivima biljaka. Za napraviti bojilo nije dovoljno estrahirati pigmente, pa je to postala ozbiljna znanost koja je davno prerasla sve praktične pokušaje bojenja tekstila.
A što je ustvari bojilo? To su sve tvari koje mogu upiti svjetlost u vidljivom dijelu spektra, pa tako postaju obojene. Njihova sposobnost da oboje tekstil ili drugi materijal je trajna jer s materijalom ulaze u kemijsku vezu, a ako se radi o fizikalnoj vezi, najčešće to zovemo flekavanjem. Takav spoj počinje selektivno upijati sunčevu svjetlost koju reflektira u određenoj boji.
Jedna od boja koja se sporadično koristila za bojenje tekstilnih vlakana, poznatija na kontinentu za bojenje vina je vinobojka. Njeno ime na svim europskim jezicima označava je kao onu kojom se može bojiti, premda je njeno svojstvo bojenja slabije nego kod mnogih biljaka.
Vinobojka, lat. Phytolacca americana iz istoimene je porodice (Phytolaccaceae) koja se još naziva porodica kermesovki. Višegodišnja je biljka koja sa svojom krupnom stabljikom uhvati visinu do tri metra. U ovo doba godine pretvara svoje cvjetiće u plodove, pa je vrijedno na nju upozoriti. Podanak je debeli, mesnati korijen. Listovi su joj na kratkim peteljkama, šiljasti, eliptični. Kad se smrve, između prstiju ispuste neugodan miris. Cvjetovi su mali s pet latica, skupljeni u grozdaste cvatove koji se pretvaraju u male okrugle plodove nakon cvatnje.
Biljka lako raste na umjereno vlažnim, dobro dreniranim tlima na suncu i djelomičnoj sjeni. Premda preferira vlagu, podnosi i kraća sušna razdoblja. Sama se sjemeni i rasprostranjuje i, ako joj odgovaraju uvjeti, postaje invazivni korov.
Porodica kermesovki broji velik broj vrsta. Kod nas je rasprostranjena Phytolacca americana, opće poznata po književnom nazivu vinobojka. Lokalno ime nismo zabilježili. Kako joj i samo ime govori, stigla je iz Sjeverne Amerike u 18. stoljeću. Uvezena je u Europu, konkretnije u Francusku kao ljekovita vrsta, no njena je ljekovitost ograničavajuća s obzirom na to da je nekontrolirana uporaba dovodila do velikih trovanja. Tinkturom vinobojke liječilo se artritis i reumatizam, no biljka je ubrzo dobila status otrovne biljke.
No, značaj ove biljke za ljude nesumnjivo je velik. Još od dolaska prvih kolonizatora u Sjevernu Ameriku biljku se prepoznalo kao odlično bojilo za lošija crna vina. Ta se praksa proširila po svijetu, pa je i u našim krajevima korištena u istoj svrsi. Nije poznato do sada koliko se ovu biljku koristilo za bojenje pređe u Konavlima, no na širem području bila je jedno od češće korištenih bojila.
Ujesen bi se prikupljalo bobice, male crne plodove koje se preša kako bi se izvukao sok. Promiješana s vodom i tvari za fiksiranje, otopina se koristila kao bojilo. Boja koja nastaje je tamnoljubičasta – mangenta boja i za njeno opstajanje obavezna je upotreba fiksativa. U protivnom odlazi s prvim pranjem. Njenu nepostojanost donekle se može oduprijeti korištenjem octa, no s vremenom poprimi smeđi ton. Čisti ton boje može se jedino održati kvalitetnim fiksiranjem. Zato je bojenje s vinobojkom bliže flekavanju nego bojenju.
Postupak bojenja sastoji se od namakanja u hladnu otopinu soka od vinobojke, vode i fiksativa sve dok se ne postigne željeni ton. Nakon namakanja ocijeđena pređa se potopi još jednom u otopinu octa i vode. Nije nužno koristiti ocat, može biti limunska ili neka druga kiselina tek toliko da snizi pH otopine i tako učvrsti boju za pređu.
Ukoliko se otopinu za bojenje vinobojkom kuha, utoliko tonovi postaju crveniji i duboke roze boje.
No, trag boje koji se dobiva iz plodova koristio se i za proizvodnju tinte. Poznato je da su u Američkom građanskom ratu vojnici pisali pisma isključivo tintom dobivenom iz vinobojke.
Upravo je zbog boje njeno američko ime kermes. Kermes, skrlet ili grimiz, nazivi su za crvene boje koje smo na Mediteranu poznavali kao crvenu grimiznu boju koju proizvode ženke gusjenica, paraziti hrasta crnice (Quercus coccifera), rasprostranjenog po cijelom našem priobalju, i palestinskog hrasta (Quercus calliprinos). Svi stari narodi koristili su je za bojenje: Egipćani, Mezopotamci, Indijanci, Grci, Rimljani i Iranci. Za razliku od vinobojke stabilna je i postojana, pa više boji nego flekava.
I zaista, vinobojka nema veze s nazivom kermes. Ta riječ, koja je sekundarno postala riječ za crvenu boju, u osnovi je krmija, sankrtskog podrijetla, a znači od crva. Boju kermesovih gusjenica s hrasta izbacio je iz upotrebe mali američki pauk cochenil kojeg su Španjolci zatekli osvajanjem aztečkog carstva. Tako su sve te crvene boje dijelile naziv kermesi. U tom društvu, možda najmanje zaslužna, našla se i vinobojka.
Oni pak koji nisu bili zainteresirani za boje, koristili su vinobojku za izazivanje mističkih iskustava, baš kao i mandragoru, toksificirajući se njome. O rečenome nalazimo svega nekoliko zabilježbi, vjerojatno od onih koji su preživjeli. Što se vinobojke tiče ipak je, kakav-takav, u boji spas.