Diklićeva taraca

Zapadno od zaseoka Masješe, na osamljenoj glavici uz koju je nekad prolazila sporedna seoska komunikacija, smjestio se monumentalni ladanjsko-gospodarski kompleks u narodu poznat kao Diklićeva taraca. Ime Diklićeva taraca proizlazi iz imena obitelji u čijem se vlasništvu kompleks nalazio od kraja 19. stoljeća. Cijelo zdanje potječe iz 16./17. stoljeća, no zanimljivo je da, prema predaji, nikada nije bilo dovršeno niti trajno nastanjeno.

Cijeli je kompleks okružen suhozidnom ogradom, koja u dijelovima poprima izgled i dimenzije obrambenih zidina. Unutar ogradnog zida nalaze se dva stambena objekta, gospodarski prostor, kapela i jedan od najljepših primjera vrtne arhitekture unutar ladanjskog sklopa u Konavlima. Naime, vrt je rađen s pravilnom podjelom vrtnih površina i dugačkom šetnicom s 3 vidikovca koji se pružaju južnim rubom terase.

U Diklićevu taracu pristupa se sa zapadne strane, gdje se nalaze ulazna vrata ograđenog prostora. Šetnicom se pristupa kapeli Gospe od Rozarije te se, nastavljajući ravno, dolazi do gospodarskog i stambenih objekata. U slučaju skretanja desno uz kapelu Gospe od Rozarije dolazi se do vrtne arhitekture i vidikovaca.

Prizemna gospodarska zgrada smještena je okomito na stambeni dio kompleksa, a prozori su joj zatvoreni metalnim rešetkama. Sjeverna stambena kuća jednostavna je jednokatnica rastvorena portalom u prizemlju. U njoj se nalaze kamene konzole, kameni zidni ormar i kameni zidni umivaonik. Drugi, veći stambeni objekt povezan je s prvom kućom, malom kuhinjom u kojoj se nalaze ostatci peći i zidnih ormara.

Drugi stambeni objekt rađen je kao veća zgrada, a u prizemlju nalaze se volti koji nose zidove kata. Pročelje kata rastvoreno je portalom iznad kojeg je vijenac te dva velika pravokutna prozora s vijencem. Prostorije za stanovanje nalazile su se na katu, a gospodarski dio bio je u podrumu. Ova se zgrada izdvaja od ostatka kompleksa po finijoj obradi kamena.

Danas su stambeni i gospodarski objekti sačuvani do krovišne visine, dok je samo kapela sv. Rozalije prekrivena krovištem. No, ovakva je bila situacija i 60-ih godina prošlog stoljeća kada je kompleks obišla Katica Benc Bošković. Razlog održavanja kapele je taj što se u to vrijeme još uvijek pohodila kapela na dan Gospe od Rozarije. Iz raznih kazivanja naših najstarijih, još uvijek su živa sjećanja na pohođenje mise prvu nedjelju u listopadu u 8 sati ujutro.

Kapela Gospe od Rozarije pravokutnog je tlocrta, presvođena bačvastim svodom. Na pročelju se nalazi ukrašeni portal i rozeta u obliku križa te preslica na jedno zvono. Na kapeli je najukrašeniji bočni elipsoidni prozor koji bi se prvi uočio prilikom ulaska u ladanjski kompleks. Oltarna pala s prikazom Gospe devastirana je uz oštećenja ulaznih vrata koja su omogućila slobodan ulaz divljih životinja, a svod je prema pričama lokalnog stanovništva napuknuo u potresu 1979. godine te još uvijek nije saniran. Na stražnjem dijelu drvene oltarne pregrade vidljiv je potpis Josip J. Baselli, 1. 10. 1908. godine.

Iako se zadnje dvije godine lokalitet održava te je prohodan, danas je sve što je ostalo u narodu od Diklićeve tarace i obitelji koja je nekada boravili u njoj sljedeća kletva: Poklali se ko u Diklića na taraci. Naime, prema predaji, otac i sin su se žestoko i krvavo zavadili oko imanja i gdje će tko stanovati, pa se nikad nisu u njega ni nastanili.