Vreteno

Gotovo do početka 20. stoljeća u Konavlima su se proizvodili svi potrebni tekstilni materijali za osobne potrebe i, premda su bogatije kuće redovito dolazile do kupovnih materijala, one siromašnije su sačuvale znanja i vještine velike domaće proizvodnje tekstila. Lan, konoplja, žukva, svila, ovčja vuna i kozja dlaka bile su osnovne sirovine za proizvodnju tekstila, svaka sa svojim specifičnostima, a proces njihove prerade do pređe bio je ženski posao. Predenje se obavljalo isključivo ručno, pomoću kuđeje, koje su u Konavlima bile uglavnom pravokutne, i vretena, drvenog oblog štapića dugog od oko 30 do 40 cm, promjera oko 1 cm, koji je po sredini zadebljan, dok se prema krajevima konusno sužava u dva oštra vrha.

Izrađivali su ih muškarci, a osim najjednostavnijeg oblika bilježimo i vretena s ručkom, kao i ukrašena odnosno izrezbarena. Tijekom 20. stoljeća u upotrebi je bio i kolovrat koji je ubrzavao predenje, no Konavoke su ipak više koristile kuđeju i vreteno jer se tako konac mogao znatno finije zapresti. Osim toga, s kuđejom se moglo presti u pokretu, na paši, na dvoru: Nekad si mogo srest Konavoku s uprćenom balom na plećima, a u ruci vreteno, kuđeja za pasom, da pusta ne dangubi do doma.

Naziv vreteno dolazi iz praslavenske riječi verteno u značenju vrtjeti, što obilježava njegovu osnovnu funkciju. Naime, okretanjem vretena kratka vlakna s kuđeje uvijaju se u čvrstu kontinuiranu nit, pređu koja se ujedno i namata na vretenu. U Konavlima se vreteno koristilo za sve male konce. Iskartana vuna se stavlja na kuđeju te se preko vretena zapreda konac. Vuna se zapreda, lan, i svila ova što je progrižena, nju spajamo od malih. Kučina, ona bi se rukama čistila onda bi se na vreteno stavila i onda se zapredala. Vretenom se zapredalo i prepredalo imbrišim isto tako, ali na način da se on baco, ne bi se ko vuna držo u ruci, nego bi se baco da se odvrti. I onda bi se bacio, to ne spajamo u konac nego ga prepredamo. S vretenom možeš radit šest, sedam različitih poslova. Možeš zavijat vunu, možeš prepredat, zapredat… To ti je vještina.

Također, vreteno se koristilo i za namotavanje prediva u dužini lakta na motovilu, štapu na čijem su vrhu vilice, a u dnu rupa u koju se zabode vreteno. Konac se namata od vretena do vilica, a kasnije je motovilo zamijenjeno vitlenicom, rotirajućim drvenim pomagalom u obliku dviju letvica križno postavljenih na postolje, na čijim su krajevima probušeni otvori za vretena na koja se sukala pređa za tkanje: svaki krak križa je imo po tri rupe za vreteno tako da su se mogle tri veličine motat, a bila je vitlenica veća za vunu, a manja za svilu.

Osim što je vreteno zbog svoje osobine vrćenja odnosno okretanja oko svoje osi imalo svoju funkciju, često mu se radi toga pridaju i druga, mahom mistična značenja. Kao povijesno najstariji alat za predenje korišten u brojnim svjetskim kulturama i civilizacijama, postao je simbol života i kontinuiteta tijeka vremena, a u mitološkom aspektu najčešće pripada ženskim božanstvima koje na njemu vrte nit sudbine, to jest navijaju niti ljudskog života… Otuda potječe i bojazan od uboda na vreteno, koji je u sadašnjici najčešće povezan sa svjetski poznatom bajkom o Trnoružici, ali taj drevni strah prisutan je i u Konavlima, pa se i danas može čuti “ma nedobog ubos se na vreteno”.

Osim straha od uboda bilježimo i vjerovanja vezana uz izradu, to jest đejanje vretena: znaš li da oni koji prave vretena dobiju samo žensku đecu, a svakako i u konavoskoj usmenoj predaji bilježimo vreteno kao vilinski rekvizit ili rekvizit suđenica, i to od onaj učinjen od zlata. Suđenice su u grčkoj mitologiji božice sudbine (Lahezis, Klota i Atropos), prelje koje pletu niti ljudskih života, a u slavenskom vjerovanju to su tri vile koje po djetetovom rođenju dolaze odrediti njegovu sudbinu i dan smrti. Ispreplitanje ljudske sudbine s tkanjem, suđenicama i presijecanjem niti prisutna je i u Vojnovićevoj Dubrovačkoj trilogiji, točnije, Sutonu. Također, u konavoskim pripovijestima vreteno je često alat koji spaja ovozemaljski i onozemaljski svijet, ljude i vile, pa tako bilježimo njihove susrete poput onog kad je jednoj pastirici palo vreteno u jednu jamu na paši, a vila, koja je boravila u jami, uzela je pastirici vreteno i pozvala pastiricu da siđe… ili kako je siromašnoj maloj koja je čuvala ovce na paši, palo vreteno u spilju i vilica koja je boravila u spilji upućuje siromašnu malu da je vreteno u njezine majke kod koje će naći jednu staru vilu…

Pripovijesti se nastavljaju, a za vreteno na kraju možemo reći, bilo ono ljudsko ili vilinsko, bilo da navija niti pređe ili niti ljudskog života, najbitnije je da se okreće.