Udovički vezovi

O svadbama i sklapanjima braka bilo je dosta govora. Tradicijski i u običajnom pravu gotovo svi narodi imaju svoje odredbe po kojima se muškarac i žena udružuju u zajednicu i tvore obitelj. Kod svih je prelazak u bračno stanje najveća životna promjena. Odnosi muškaraca i žena u njihovim obiteljima diktirale su društvene okolnosti u kojima su se nalazili. Neravnopravnost i podložnost određenog spola u zajednici proizlazila je iz društvenih prioriteta. Tako u stoljećima prije razvoja tehnologija koje su zamijenile mišiće koji su značili opstanak, bilo da je riječ o intenzivnoj poljoprivredi, šumarstvu, rudarstvu, ratovanjima ili drugim oblicima privređivanja snagom, muškarci su bili nositelji zajednice, glavni i odgovorni za njihov prosperitet.

Tako je bilo i u Konavlima do najnovijih vremena. Odgovornost i sposobnost muškoga u kući da privredi zajednici i da joj osigura što veće moguće obilje radom i snagom bila je definitivno razlika koja je određivala uspješnije i manje uspješne kuće. Žene su pratile muževe, asistile đecu i kuću, a njihov je doprinos najviše bio u dobrom gospodarenju onoga što je kuća stekla. Poslovica krpež i trpež kuću drži samo potvrđuje zajednički nazivnik svim ženama Konavala koje su raspolagale s onim što su muški stekli.

Položaj žena bio je podređen resursima koje je domaćin kuće, muškarac, ostvarivao. Tako su u siromašnim kućama i u okolnostima gdje je muškarac loše privređivao, na leđa žena padale najteže situacije, naročito u inokosnim obiteljima. Krpež i trpež nije bio dovoljan, jer se nije imalo od čega. U boljim kućama, seoskim zadrugama, žene su raspolagale s većim opsegom posala i zaduženja, život je bio jednostavniji i organiziraniji, ali je svejedno ovisio o muškome iz kuće. Ostati bez muža u svakom slučaju bilo je ostati bez oslonca i hranitelja, a za one iz malih inokosnih obitelji koje su imale djece za podići, gotovo ravno najvećem siromaštvu. Međutim, u velikim zadružnim obiteljima, ako bi žena ostala mladom udovicom, jedino se moglo udati je za brata od muža, na što se nije uvijek pristajalo. U svakom drugom slučaju, ona bi ostala udovicom, crnom kukavicom.

Udovice cijelog tradicionalnog svijeta obilježene su odjećom koju nose. Tako osim ponašanjem koje je očekivano u zajednici, udovice ruhom pokazuju svoj status. U elementima tradicijskog odijevanja dinarskog područja primjetno je da u vezeninama prevladavaju zelena i modra na mjestima gdje je bila crvena boja u svim korotnim ukrasima nošnji. Crvena boja, koju se koristi obilato u cijelom narodnom ruhu šireg područja, na ruhu udovica nestaje. Jednako tako je i u Konavlima gdje se na brojne načine kroz ruho žena prepliću statusni simboli udovica. Udovica bijeli ubručić na glavi zamjenjuje crnim, koji slobodno stoji nevezan na potiljku, skida veželice i ostali nakit, masti u crno sve crvene dijelove nošnje, te oblači primjereni vez. Ipak je konavoski vez osnovno informativno sredstvo o statusu žene.

Konavoski vezovi za udovice tako nisu ništa drugo nego omašteni, obojeni u crno, vezovi koje je žena prije smrti muža imala. Najčešće se maste zatvorenice u iglu jer je onda pokrivnost boje koja je korištena ujednačena. Ako bi se u crno mastio vez koji je otvoren, dolazilo bi do razlike u crnoj boji, i to one koja se uhvatila na postav i one koja se uhvatila za svileni konac.

Vezovi udovica koje najčešće vidimo u građi vezovi su 20. stoljeća bojeni u crnu anilinsku boju. Ova crna boja koja se nabavljala od trgovaca počela se koristiti u Konavlima za bojenje vezova tek nakon 1900. godine. Udovički vezovi druge polovice 19. stoljeća bojeni su u orahu, tehnologijom koja nam je još uvijek poznata na terenu. Nekoliko primjeraka koje se pronašlo na terenu svjedoči o istoj praksi bojenja kao u 20. stoljeću, i to već postojećih crvenih vezova koji su rađeni motivima u iglu, ispunjenim vezovima.

Do pred kraj 19. stoljeća udovice su nosile i posebni mrki vez za udovice, obijelicu. Taj vez rađen je kao i ostali mrki vezovi, crnim pisancem i imao je neispunjenu ošvu od veza. Dakle, njegove boje bile su iste kao i kod svečani, zlatnice i žutnice (crna, crvena, modra i zelena), u potpunom odsustvu žute i zlatne. Obijelice se gube iz upotrebe u drugoj polovici 19. stoljeća i njih nasljeđuju udovički mašteni vezovi.

Premda su sačuvane mnoge obijelice u muzejima i po privatnim zbirkama, do udovičkih maštenih vezova nije se držalo. Premda mistično lijepi, ovi vezovi izazivaju neželjene emocije, pa su najčešće završavali u vatri nakon smrti udovica, a njima bi se za ukopa obukao njihov vjenčani vez. Pred Gospoda se ide u najljepšem vezu, a gore je udovice čekao njihov zemaljski drug, pa kako nam je jedna kazivačica prinijela; da je pozna, ona ide u robi od vjenčanja.