Nema kuće u Konavlima da nema kriješvu. Različite vrste trešanja/kriješava omiljena su hrana i djeci i odraslima koja dozrijeva početkom ljeta. Trešnje su u Konavlima po vrtima i ispred kuća, njeguju se i čuvaju za ono veselje koje pričinjaju kad rode. To su obično veće i kvalitetnije vrste trešanja od onih koje nalazimo samonikle, udaljenije od kuća, koje se same šire i slobodno rastu. Kultiviranje divljih u omiljene vrste zaokupljalo je interes Konavljana i do danas se dobro poznaju uspješnice ove rabote kao i njihovi recepti. Tako za uzgoj trešanja, svi će se složiti, nije dovoljno pjunut picu u zemju. Pica će niknut, stablo će narast, ali neće biti jako, otporno i rodno kao ono kojemu posvetimo nešto više pažnje. Ako pitamo starije Konavljane koji su navrtali voćke kako je najbolje uzgojiti dobru trešnju, svi će reći da prvo treba nabaviti srijemsu.
Premda danas mnogi u Konavlima srijemsom nazivaju sve trešnje koje žive po šumi, srijemsa je ipak posebna vrsta pod drugim imenom rašeljka. Bilo da je riječ o bijelima ili crnima, velikim ili vodenim kriješvama, sve se u Konavlima najradije cijepe na ovu šumsku rašeljku. Srijemsa nije obična dibjaka, divlja kriješva koja samoniklo raste po šumi, nego majka svih dibjaka u nas. Vaja je poj iskopa i presadi, pa kad se primi na nju se navrće koju oćeš vrstu kriješve. U nje korijen je otporan na crve i najboja je podloga za kriješvu.
Rašeljka (Prunus mahaleb) je vrsta iz porodice ružovki (Rosaceae). Raste samoniklo na krškim terenima, suhim travnjacima, u šikarama i makijama na području Mediterana, južne Europe, Azije i sjeverne Afrike do 2 000 metara visine. Višegodišnja je biljka i može doživjeti vrlo duboku starost, smatra se i do 200 godina. Cvijećem u travnju privlači pčele koje je oprašuju, a ujedno je i medonosna.
Raste kao grm do 10 metara visine, korijena dobro razvijenog u širinu i dubinu kojim se održava na životu u većim sušnim periodima. Kora mlađih stabala je glatka, dok na starijima uzdužno ispuca. Listovi su na peteljkama naizmjenični, jednostavni i sjajni, malko pilasti rubom te dugi do 5 cm. S lica su sjajni i tamni, a s naličja svijetlo zeleni i malo dlakavi. Prije opadanja su žuti. Cvjetovi su u grozdovima, ocvijeća na stapkama, s pet listića čaške i pet obrnuto jajastih latica. U sredini je jedan tučak i dvadesetak prašnika.
Plodovi se razvijaju u lipnju, sitni su s tankom kožicom, a boja im se mijenja kako zriju od zelene do crvene, te tamnoljubičasto-crne boje. Ukoliko je tlo na kojemu raste oskudnije, bobe će biti tamnije, a ako je plodnije, boja će ostati bordo crvena. Tako nam je rašeljka i indikator tla. Plod u većem dijelu ispunja koštica, gotovo ista kao kod trešnje, samo manja. Oko nje je nešto mesa sa sokom koji je gorko-slatkog i ugodnog okusa, a koštica se ne jede jer je otrovna. Ovi plodovi omiljena su hrana pticama, a Konavljani ih uglavnom ne koriste. A zašto i bi ako imaju kriješve?
No, na istoku, u Grčkoj, Turskoj, Egiptu i Iranu rašeljka se itekako koristi u prehrambenoj industriji ili u proizvodnji začina, zatim u konditorskoj industriji, ili pak kao konzervans. Poznati je to začin za slastice koji se naziva mahlab, nama nepoznat. Iz sjemenki se proizvodi ulje i neka bojila, a koriste se i u ljekovite svrhe. Od rašeljke se izrađuju tonici za liječenje koji se koriste i kao antidijabetici, sedativi te za olakšavanje brojnih zdravstvenih problema jetre i žuči, bubrega, želuca i crijeva, regulaciju krvnog tlaka itd. Čak se i smola stabla koristila za liječenje, a lišće i cvijeće za oparke koji pomažu kod astme i prehlade. Njena ljekovita svojstva bilježili su u staroj Grčkoj i Dioskorid i drugi antički ljekarnici, a nasreću, i prvi konavoski autori. Premda je danas u Konavlima nepoznata kao ljekovita biljka, nalazimo je zapisanu u receptu za liječenje kašlja u Povijesti sela Duba Iva Matkovića iz 1912 godine: kašalj koji neda dihati, astma, uzme se dobru šaku rutve, drugu šaku ivice, šaku kore bile rašeljkove…
Njena ljekovitost u Konavlima je zadržana samo u podlozi vrtnih stabala trešanja koje su u Konavlima ipak puno više od ukusna voća. Stoga prinosimo konavoskim pjesnikom Petrom Obadom:
PRVE SE PAMTE
Bila je stara, ali voljela je mlađe,
Mi smo bili mulci, brzi i zeleni.
Su dosta voje grizli smo je slađe,
nijesmo znali što je potrebito ženi.
Puštala je ona svakog ko je cijo.
Važno nam je bilo samo da smo gore
i nema ko na njomonda nije bio.
Radi nje bi često bježali iz škole.
Ako koji muški k njome nije išo,
Zvali smo ih materine maze,
Još je gore ko se nije iso
Gledo bi nas s kozje staze.
Sa njome smo mogli što smo ćeli:
S noga, s međe, pravo i sa strane.
A ponekad od force, u želji,
Polomili tenere jom grane.
Sada mlađe zove da jpom dođu,
Prema njima željno ruke pruža
Ko mutavi kala nje tek prođu
Sa rukama punijem buža.
Neka nova vremena su došla,
Ona tu je i još širi skute,
Naša vrsta po svijetu je pošla,
Tužna gleda za nama niz pute
A ja?!
Još se njome vraćam uvijek kradom
Jerbo ona baš je moja prva
I grickam je onim istim žarom
iako je puna crva.