Vlaho Bukovac najpoznatiji je kao izvanredni portretist, a njegova sakralna djela manje su istaknuta u njegovom bogatom opusu. Od preko 1000 poznatih slikarskih izvedbi koje je napravio za života, svega ih je 20-ak sakralne tematike, a većina ih se danas nalazi u Cavtatu. Premda je sakralni opus malen, Vlahov odnos s crkvom i crkvenim dostojanstvenicima provlači se kroz sve faze njegova života.
Pišući svoju autobiografiju, kasnije izdanu pod nazivom Moj život, već kao starac Bukovac se prisjeća najranijih trenutaka života. Iz tog vremena posebno mu je ostala upečatljiva scena kada je izradio svoje prvo, veće umjetničko djelo: U to vrijeme crtao sam male sličice i prodavao ih djeci po 1 krajcar. Naslikao sam i „Gospu od sedam bolesti“ i ponio je fratrima da mi je blagoslove. Fratar kad je vidio sliku, nije htio da je blagoslovi, što me je veoma ponizilo i duboko ožalostilo. Ovu je sliku nezaboravni moj Ćaće uokvirio. U Cavtatu je čuvam kao dragu uspomenu. (…)
Bukovac je u spomenutom odlomku imao svega 10 godina, no već se s djelom Gospa od sedam bolesti mogla naslutiti njegova buduća slava, iako to fratri tog doba nisu prepoznali. Bukovac 1878. g. upisuje Akademiju u Parizu, a sakralnu umjetnost temelji na promatranjima radnji ranijih, većinom baroknih slikara. Tako se u Kući Bukovac nalazi djelo Kopija po Murillu ‘Madona’. Radi se o kopiji slike Bartolomea Estabana Murilla koji je naslikao djelo Bezgrešno začeće Djevice Marije 1660. – 1665. godine, a kopija koju je izradio Bukovac gotovo je identična istoj. Razlike su primjetne samo u prikazivanju anđela i nešto drugačijeg kolorita, no morate se dobro zagledati da biste ih primijetili.
Prvo veće sakralno djelo izvedba je oltarne pale sv. Stjepana koju 1886. naručuje Općina Duće kraj Splita. Slika je to većih dimenzija, 167,5 x 80 cm, oblika neba u gornjem dijeluu, a koja je bila smještena na oltaru crkve sv. Ante u Dućama. Bukovac sliku izrađuje u Parizu, a biskup Marko Kalogjera ga obavještava o zaprimanju slike 18. lipnja 1886.: Slika sv. Stjepana koju ste mi Vi poslali upravo je stigla u savršenom stanju i ostavila najljepši dojam na sve koji su je vidjeli. Narod (stanovnici) Duća može biti ponosan jer bi ovako lijepa slika pasala čak i u katedralu. Stoga Vam čestitam i zahvaljujem na pažnji koju ste iskazali dok ste je oslikavali, iako to predstavlja siromašnu nagradu. Ali Bog će Vam platiti, bez sumnje. (…) Ova korespondencija čuva se u Arhivskoj zbirci Kuće Bukovac pod brojem KB-217.
Drugo veće sakralno djelo, no zapravo prvo djelo u stilu Vlaha Bukovca kakvog ćemo ubuduće poznavati monumentalna je slika Isus prijatelj malenih. Nastala je u Parizu 1888. i, kako sam Bukovac kaže, sve svoje modele smjestio sam u vrt i slikao ih u sunčevu svjetlu. Otprilike od tada pa nadalje Bukovac slika u stilu plenerizma, tj. na otvorenom, uz sunčevu svjetlost, žarkih, svijetlih boja namještajući scenske kompozicije. Prema sakralnim djelima odnosi se kao i prema profanim, a iako se svi dive ljepoti izvedbe, kritičari tog vremena zamjeraju mu činjenicom da likove svetaca poistovjećuje s običnim ljudima.
Bez obzira na silna putovanja svijetom i rad izvan domovine, Vlaho Bukovac uvijek je, mogli bismo reći, jednom nogom u Cavtatu, što potvrđuju njegova dobročinstva. Pomagao je u svim javnim aspektima života Cavtata pa je tako često financijski potpomagao obnovama crkvi u Cavtatu poput župne crkve sv. Nikole i franjevačke crkve Gospe od Snijega. Razočaran političkim događanjima u Zagrebu, od 1898. do 1902. g. u Cavtatu ostaje duže te za to vrijeme ralizira dva posve neobična projekta.
Prvi od njih je barjak sv. Nikole, izrađen od jednobojne pamučne tkanine sastavljene od četiri pole platna spojene šivanjem, ukupnih dimenzija 430 x 325 cm. Rubovi tkanine su neoslikani, a u središtu se nalazi lik sv. Nikole s atributima, oživjela djeca i lađa u oluji. Barjak je od 2016. do 2019. cjelovito restauriran na Odsjeku za tekstil Restauratorskog odjela Ludbreg pri Hrvatskom restauratorskom zavodu.
Drugi projekt za istoimenu crkvu diorama je Kristov grob. Kako sam Bukovac kaže u autobiografiji: U Cavtatu sam izradio neke portraite kao i „diorama“ za našu crkvu Sv. Nikole. Nešto posve nova! Taj „diorama“ zaprema cijelu kapelu. Tu je prikazan Isusov grob i angjeli, koji nose cvijeće i plaču nad mrtvim tijelom. U daljini vidi se gora Kalvarija. Pred grobom isklesanim u kamenu, straže vojnici. Mnogi stranci radi toga posjetiše naš Cavtat. Ovim djelom ovjekovječih uspomenu milih roditelja, koji su u toj crkvi bili kršteni i vjenčani i blagoslovljeni prije vječnog počinka. (…) Diorama, ta zanimljiva kompozicija od pet slobodnostojećih kulisa dimenzija 450 x 158 cm još uvijek se čuva u crkvi sv. Nikole te se koristi za vrijeme Velikog tjedna.
Kasnijih godina Bukovac za crkvu sv. Nikole u Cavtatu izrađuje i Četiri evanđelista unutar 4 polulunete dimenzija 220 x 130 cm, koje se danas nalaze smještene unutar prezbiterija crkve sv. Nikole.
U Cavtatu, u crkvi Gospe od Snijega čuva se monumentalno djelo Gospa od Cavtata, nastalo u Pragu 1909. g., a smješteno u luneti iznad luka prezbiterija crkve. Djelo je dimenzija 220 x 620 cm, s prikazom Gospe s Djetetom u poluprofilu, a pozadinom se nalazi zapravo glavna priča ovog djela, kako sam natpis i Bukovac kažu: Cavtate slavno i milo gnijezdo moje.
Jedna od posljednjih sakralnih izvedbi Vlaha Bukovca oltarna je pala sv. Dominika rađena u Pragu 1912. za dominikanski samostan u Dubrovniku. Još jednom kritičari Bukovcu zamjeraju izvedbu sveca u kojoj se ne nazire dovoljno ekstaze i svetosti, no odnos zajednice prema Vlahovim sakralnim djelima bio je pun pohvala. Upravo to, između ostalog, potvrđujemo u Kući Bukovac, u kojoj se čuva zanimljiva korespondencija (KB-270) s fra Ćirilom Duhovićem iz dominikanskog samostana koji hvali veličinu Bukovca i same izvedbe: Veleučeni Gosp. profesore, Danas sam Vam brzojavio da smo primili sliku S. Dominika. Jest, primili smo Vaš spomenik, Vaš velikodušni poklon našoj crkvi. Taj spomenik i poklon, u srcu je Braći dominikancima jer je božanska slika našega oca tu: tu je ime, tu remek djelo, proslavljenog sina ove grude, tu genij umjetnika neumila da svjedoči poznijim sinovima tko je i što je Vlaho Bukovac. (…) Nema tega koji je sliku razgledava da se je od nje odijelit mogo bez udivljenja, a sa uzdahom! Oni vrući, jaki: duboki uzdah, mišlju potisnuti, lečeli su tamo do hladnoga Praga – da opočinu – kao poljubac – na pošteno čelo, našeg brata, našeg sina, dobrotvornog prijatelja – V. Bukovca. (…) Dubrovnik, 22. siječnja 1912. g.
Drugo pismo, poslano tjedan dana kasnije, kada je slika postavljena na oltar, ponovno šalje fra Ćiril Duhović, tadašnji fratar dominikanskog samostana: Slika našega Sv. oca Domin. argumenat je Veleuč. G. Prof., … da se obore svi oni, koji su tvrdili, da Bukovac ne osjeća religije, pa stoga da nema nadahnuća. Buffoni!!