Među mnogobrojnim tradicijskim grudskim festama, koje su osim Gruđana posjećivali i stanovnici okolnih sela, ističe se velika karnevalska festa koja se održavala na pokladni utorak, dan uoči početka korizme. Velika maškarana povorka s dramskim igrokazom suđenja i osude karnevalske lutke kao personifikacije svih zala prethodne godine te maškarani bal u Domu kulture, koji je trajao do ponoći, bio je vrhunac pokladnog perioda, a organizacija tog karnevalskog “spektakla” pripremala se mjesecima unaprijed.
Višedesetljetna tradicija, koja se njegovala nakon Prvog svjetskog rata pa sve do sredine osamdesetih godina 20. stoljeća, generacijski je izrodila više grupacija lokalnih entuzijasta bez kojih se to ništa nije moglo napravit. U moje vrijeme bio je Mato Koprivica, on je bio čovjek koji se zadugo ne može rodit u Konavlima.
Priprema karnevala, osim same uvjetno rečeno tehničke organizacije, uključivala je cjelokupnu izradu i provedbu dramskog zbivanja, a pojedinci okupljeni u karnevalskom odboru osmišljavali su temu karnevala i maske, pripremali završni igrokaz osude i spaljivanja karnevala, sastavljali optužnicu i testamenat i na sebe preuzimali glavne uloge igrokaza: sudac, advokat, porota, majka i udovica karnevala, a povremeno je i sam karneval bio predstavljen dvostruko, lutkom i živim čovjekom. S pripremama se započinjalo već kroz listopad, studeni i prosinac kad bi stavili kutije po ovijem prodavaonicama, u restoranu i tako, da svi ljudi koji imaju nešto šaljivo i nešto da mogu ubacit anonimno da im se ne zna, da ne bi se neko naljutio.
Nakon božićnih festa započinjale bi intenzivne pripreme, u prvom redu sastavljanje pokladnih tekstova kojim se kritiziralo društvo i pojedinci. Uglavnom se šaljivim tekstom u rimama spomene da je sve u toku godine naopako napravljeno u Konavlima. Ali tako se zadiralo i u intimu, zadiralo se i u poso, nije to uvijek ni prošlo glatko, bilo je tu i pesti, i svašta, ako se neko našo uvrijeđen. Zadiralo se u sve, u politiku. Tako je prije u onom sistemu, takva je bila vlast, da je sve bilo podložno cenzuri. U komitet je išo taj testamenat, sve da oni odobre, to je bila cenzura, to je moralo ić, da oni što prekriže i to vraće se i onda mi to doradimo.
Uz pokladne tekstove, podjela uloga među glumcima najčešće je bila podijeljena prema osobnim preferencijama i znalo se ko što mora govorit. Udovica bi plakala, nabrajala ko je kriv zato što se njega krivi, tako da je recimo, javni tužilac je optuživo zato, zato i zato, a onda recimo ja sam bio dvije, tri godine onaj odvjetnik koju sam svaku njegovu optužbu branio zašto je on to napravio. Napravio je zato što… I mi bi to vježbali, probali bi i više puta tu priredbu prije, a robu bi uzimali iz kazališta u Gradu, to je bilo upravo.
Glavni akteri zbivanja išli su na vrhu maškarane povorke koju je predvodila pleh muzika i mažuretkinje, a za njima maškare na mazgama, konjima, karovima, poslije traktorima, kamionima to bi demonstrirali, pilali bi drva, pekli rakiju, nosili natpise. Tako recimo, bio je jedan ovaj što je šećer kupovo i uvozio se s Kube i onda smo mi njega zvali Castro i on je bio obučen od Castra, i brada i sve, pravi Castro, a četiri, pet Konavljana starih u staroj konavoskoj robi piju rakiju i viču viva Kuba, viva ovo.
Sudionici povorke okupljali su se kod vinarije, odakle je kretala povorka glavnom grudskom cestom do Doma kulture, gdje je bila postavljena pozornica za priredbu suđenja karnevalu i spaljivanju lutke, a cijelim putem s jedne i s druge strane bi stojo narod, sve do doma, a neko bi stajo i kod doma čeko da zauzme mjesto. Onda bi ti došli ispred doma, onda bi svaki zauzeo svoje mjesto, nije tu bilo pometnje, sve je to bilo razrađeno do u tančine, to baš ko kazališna predstava, a uloge pomno naučene, sve je to funkcioniralo, sve se znalo ko što kako ima, dok nije bilo mikrofona pratilo se tako, znalo se tko što kad govori i ako bi što malo žamora bilo onda bi porota ili sudac lupo s onim batom o stol da prestanu i tako, i onda bi se čitala ostavština i onda bi se donijela presuda da kriv je i onda bi se obavezno ova žena bacala, krivila, mati bi kukala, a žena bi već gledala, namigivala, ona bi očijukala, plakala i bez suza, to bi bile poante, da se narod što više nasmije… I onda bi karnevala spalili, jedne godine su ga upucali, jedne objesili… I onda na bal u Dom, do ponoć, nema više, korizma.
Prijelaz u korizmeno doba označavao je i novi početak, tim više što se karnevalskim spaljivanjem lutke i popratnim zbivanjima kao društvenim oduškom odvijalo veliko godišnje simboličko čišćenje zajednice, a glavna manifestacija svakako je bila jedna lijepa grudska tradicija kojoj su se mnogi Konavljani i Konavoke veselili.