Štovanje svetoga Vlaha u Dubrovniku vodi nas u 972. godinu, kada je prema predaji održana prva festa u čast ovoga sveca. Razlog tome je, prema legendi, obrana od Venecije godinu dana ranije zahvaljujući zagovoru svetog Vlaha. Premda je ova legenda najvjerojatnije netočna i povlači elemente iz kasnijih animoziteta aristokratskih republika, ona jasno svjedoči povezanosti svetačkih kultova i državne politike.
Uz religijsko štovanje svetoga Vlaha kao zaštitnika od bolesti grla i prilično popularnog sveca u čitavoj Europi, već u srednjem vijeku njegova festa najveći je državni blagdan u Dubrovačkoj Republici. Ipak, dubrovačka je vlada povukla niz poteza kako bi se spriječilo politiziranje ovoga blagdana. Tako je uvedena Sloboština svetog Vlaha, odnosno svi prekršitelji zakona, prognanici i dužnici mogli su biti u Gradu za vrijeme trajanja feste. Uz to je od 1409. godine zabranjeno da Dubrovčanin postane dubrovački nadbiskup kako nijedan rod ne bi stekao previše prestiža.
Festa svetog Vlaha ostat će sve do kraja Dubrovačke Republike glavna crkvena (izuzev Božića i Uskrsa) i državna proslava, a imat će funkciju sličnu današnjem Danu državnosti. U 19. stoljeću slavljenje parčevog dana bitno će se izmijeniti. Nove vlasti u početku nisu blagonaklono gledale na održavanje feste upravo zbog straha od politiziranja same proslave. Nekada to nije bilo bezrazložno jer je dobar dio nekadašnje vlastele, ali i dio građana, želio vratiti ugašenu Republiku. Koliko je situacija u počecima austrijske vlasti bila problematična govori i činjenica da Dubrovnik nije imao biskupa gotovo 15 godina nakon što je umro posljednji dubrovački nadbiskup Nikola Ban 1815. godine. Vanjska proslava feste dozvoljena je tek 1836. godine.
U drugoj polovici 19. stoljeća festa će zadržati svoju religijsku važnost, ali će doći do promjena u svjetovnoj ceremoniji. Festa više nije bila državni blagdan, ali ostaje vezana za dubrovačko područje. Samim time svjetovni dio ceremonije postaje poprište političkih sukoba dubrovačkih stranaka. Ovo će najviše doći do izražaja tijekom posljednjeg desetljeća 19. stoljeća. Srbokatolici i autonomaši preuzimaju vlast u Dubrovniku 1890. godine, nakon više od 20 godina vlasti narodnjaka. Tijekom devetogodišnje vlasti posebno se ističe srpski identitet Grada, a niječe onaj hrvatski, a najreprezentativnije mjesto za to je upravo Festa svetog Vlaha. Postupno se uklanjaju hrvatske zastave i uvode srpske koračnice, kao i druga obilježja.
Možda ne iznenađuje kako je Crvena Hrvatska počela izlaziti baš u veljači 1891. godine osvrnuvši se na proslavu feste. Navodi se kako su izbačene hrvatske zastave sa Straduna i da je srpska glazba dočekala Župljane, koji su se bitno razljutili. S druge strane, stanovnike Rijeke i Zatona pratila je hrvatska glazba od Gruža, što nije najbolje leglo vladajućoj stranci. Iduće dvije godine posebno će se naglašavati jako mali broj barjaka u procesiji, što je Crvena Hrvatska predstavljala kao želju vladajućih da od svetog Vlaha učine Vlaha (naziv za pravoslavce u zaleđu Dubrovnika), dok je list Dubrovnik napadao Hrvate popove koji su zabranili svojim župljanima nošenje barjaka na festu. Oba lista su komentirala i problem odabira festanjula koji su prema Crvenoj Hrvatskoj bili Srbi, čime su vladajući sami uvukli politiku u festu.
Političke polemike oko feste nastavljale su se 1892. i 1893. i nekoliko mjeseci nakon samog blagdana. Ipak, iduće dvije godine prošle su u tek kraćim prepucavanjima oko broja barjaka i odabiru koračnica. Od 1896. do 1900. godine list Dubrovnik preuzeo je nešto suptilniju taktiku i umjesto da se branio od napada Crvene Hrvatske, pred parčev blagdan nastojao je tekstovima dokazati kako su političko srpstvo i religijsko katoličanstvo u Dubrovniku stoljećima te da jedno ne niječe ono drugo. Za to su koristili i povijesno djelo Mavra Orbinija. Crvena Hrvatska bi nakon toga nastojala pobiti teze iz Dubrovnika donoseći cijele citate s objašnjenima.
Kada su 1899. godine vlast u općini preuzeli narodnjaci i pravaši udruženi u Hrvatsku stranku, očekivano se počinju odbacivati običaji za blagdan svetog Vlaha koje je uvela prijašnja vlast. Iako je Dubrovnik prozivao promjene u festi kao što su nepozivanje srpske limene glazbe, neprisustvovanje dijela gradskih barjaka i izbacivanje srpskih zastava sa Straduna, situacija se polako smirivala. Već se 1905. godine dolazi do politike Novog kursa, kojom se sjedinjuju hrvatske i srpske stranke u Dalmaciji. U idućim godinama doći će i do neke vrste pomirbe između dubrovačkih stranaka, a to će se odraziti i na ceremoniju feste. Iako politički utjecaj na svjetovni dio ceremonije neće prestati, on nikada više neće izazivati tolike animozitete kao na kraju 19. stoljeća. Festa svetoga Vlaha već 1050. godina ujedinjuje stanovnike Dubrovnika i okolice, a ne dijeli ih po inače svakodnevnim razlikama i zato Živio sveti Vlaho!