Mihael Gorbačov pokrenuo je niz reformi u SSSR-u krajem 80-ih godina 20. stoljeća. Vjerojatno nije ni slutio da će te reforme zauvijek promijeniti povijest. Karta Europe počela se mijenjati kada se 1989. godine raspao SSSR. Nakon nestanka države u kojoj je niknuo komunizam, komunistički sustavi počeli su nestajati u cijeloj Europi. Ove promjene jasno su se odrazile i na političku sliku SFRJ. Uz brojne narodne pritiske komunističke vlasti u SR Hrvatskoj konačno su popustile i 1990. godine dozvolile višestranačke izbore. Na izborima je pobijedila nova stranka, HDZ, što je jasno pokazalo narodnu želju izlaska iz komunističkog režima.
Usprkos demokratskim promjenama, Hrvatska je i dalje bila u sastavu SFRJ. Uz to dio srpskog stanovništva, nezadovoljan izborima, podigao je otvorenu pobunu protiv novih vlasti. Pobunjenike je efikasno štitila savezna vojska JNA. Do prave eskalacije sukoba doći će tek u proljeće 1991. godine, a oni će se pojačati nakon što Hrvatska, zajedno sa Slovenijom proglasi neovisnost 25. lipnja. Sukobu će se pridružiti i JNA s paravojnim postrojbama iz Srbije i Crne Gore.
Iako su Hrvatska i Slovenija proglasile neovisnost, zbog Međunarodne zajednice trebalo je pričekati tri mjeseca za provedbu ovih mjera, a to razdoblje nazvano je moratorij. Predstavnici Europske zajednice nadali su se kako će odcjepljenje proći mirno, ali bez pravih sredstava prisile oni nisu nikako na to mogli utjecati. Tako je samo nekoliko dana nakon izglasavanja nezavisnosti počeo napad JNA na Hrvatsku.
U idućim mjesecima sukob se pretvorio u pravi rat, kojim je okupirana trećina hrvatskog teritorija. Napad JNA-e planiran je upravo u ovo vrijeme jer Hrvatska još nije mogla biti međunarodno priznata, čime je SFRJ prikazivala agresiju kao gušenje pobune ili građanski rat. U razdoblju moratorija JNA je trebala osvojiti Hrvatsku ili barem veći dio njenog teritorija. Do 8. listopada, kada je istjecalo vrijeme moratorija, JNA nije ni približno ostvarila svoje ciljeve zahvaljujući jakom otporu hrvatskih snaga.
Glavna zadaća hrvatske diplomacije 1991. godine bila je zadobiti međunarodno priznanje i poništiti embargo na uvoz oružja. Do listopada 1991. godine Hrvatsku su priznale samo Slovenija i Litva, koje su također nastojale steći međunarodno priznanje. Unatoč zalaganju hrvatske diplomacije, proces priznanja sporo je tekao. Veliku ulogu u ubrzavanju tog procesa imala je Sveta Stolica koja je već 3. listopada najavila kako nastoji pridobiti međunarodno priznanje za Hrvatsku. Iako se na prvi pogled ova odluka Vatikana čini logična, jer se ipak radi o pretežno katoličkoj državi, vatikanska diplomacija povijesno je poznata po umjerenim i sporim odlukama, pogotovo kada se radi o priznavanju države koja se nalazi u ratu.
Osim velikog zalaganja Vatikana, u priznavanju Hrvatske bitnu ulogu odigrala je Savezna Republika Njemačka. Naime, sama Njemačka je nakon 45 godina ponovno bila ujedinjena i trebala se dokazati na svjetskoj diplomatskoj sceni. Njemačka je i ranije smatrana jednom od najsnažnijih europskih država, bila je industrijski div, ali tek 1990-ih godina postaje diplomatska sila u europskim poslovima. Dio suvremenika, ali i kasnijih znanstvenika gledao je na ovu njemačku potporu kao na posebnu naklonjenost prema Hrvatskoj, ali zapravo je Njemačka samo jačala svoj utjecaj u Europi. Tome u prilog ide i to da su sve ostale velike države Europe bile znatno skeptične u priznavanju hrvatske neovisnosti.
Do kraja 1991. godine Hrvatsku su priznale Ukrajina, Latvija i Estonija, koje su same tražile međunarodno priznanje, te Island 19. prosinca kao prva međunarodno priznata država. U isto vrijeme priznanje je najavila Njemačka te Vatikan. Vatikan će priznati Hrvatsku 13. siječnja 1992. godine, a San Marino dan kasnije. Premda se već naslućivalo međunarodno priznanje, 15. siječnja svakako će ostati zapamćen kao jedan od sretnijih dana te ratne 1992. godine jer su Hrvatsku priznale Njemačka, Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska, Italija, Španjolska, Portugal, Nizozemska, Danska, Belgija, Irska, Luksemburg, Grčka, Austrija, Bugarska, Kanada, Mađarska, Malta, Norveška, Poljska i Švicarska. Većina svjetskih zemalja u idućim se mjesecima povela njihovim primjerom i Hrvatska je ušla u mali krug međunarodno priznatih zemalja.