O migracijama je već bilo riječi na blogu. Pisali smo o konavoskom iseljavanju u Novi svijet, o konavoskim iseljenicima na Suezu, ali i onima u Gradu. Današnji tekst više pozornosti dat će smjerovima konavoske emigracije do sredine 19. stoljeća. Glavni problem kod vanjskih migracija taj je što osoba koja je iselila u drugu državu postaje nezanimljiva domaćoj administraciji. Ta osoba postaje zanimljiva administraciji države u koju je doselila.
To nas dovodi do drugog problema jer domaća administracija ne zabilježi uvijek odredište emigranta i istraživače stavlja u nepovoljan položaj pretraživanja brojnih arhiva u stranim državama na mnoštvu jezika. Upravo zato pojedinačne vanjske migracije izuzetno je teško pratiti i evaluirati njihov utjecaj. Vanjske migracije često su bile poticane trgovinom, ali na njih su mogli utjecati i drugi faktori. Tako su određeni poslovi traženi na nekom području mogli potaknuti određenu skupinu ljudi na migraciju. Drugi razlog mogao je biti bijeg od zakona ili prognanstvo.
Najvažniji i vjerojatno najmnogoljudniji smjer vanjskih migracija iz Konavala bio je onaj istočni. Već u srednjem vijeku formiraju se dubrovačke kolonije na Balkanu, a znatan udio u njima činili su i Konavljani. Trgovina na Levantu omogućila je prosperitet mnogima pa ne iznenađuje da je istočni smjer migracija bio najpopularniji sve do sredine 19. stoljeća. Većina konavoskih rodova koji će dobiti građanstvo i ući u bratovštine lazarina i antunina stekli su svoje bogatstvo trgovinom na Levantu.
Uz to, utjecaji Levanta najbolje se očituju u muškoj konavoskoj nošnji, što je još jedan od pokazatelja da je upravo istočni smjer migracija povijesno najvažniji za Konavle. Kopnena povezanost Konavala i Osmanskog Carstva značila je da je istočni smjer migracija bio česta pojava kod bjegunaca od zakona Dubrovačke Republike i kasnije Habsburške Monarhije. Neki od njih uspjeli su postati velikodostojnici, ali većina je nepoznatih sudbina. Zbog nedovoljne istraženosti ne može se sa sigurnošću tvrditi koliki je stvarni broj konavoskih iseljenika na Levant. Tomu treba pridodati da se u matične knjiga uglavnom zabilježilo da je osoba iselila na Levant, ali tu informacije prestaju.
Bitan migracijski smjer bio je onaj južni, u Boku kotorsku. U Kotor i ostala mjesta bokokotorskog zaljeva uglavnom su useljavali Konavljani iz najjužnijih župa kojima je Dubrovnik bio udaljeniji. Kotor, kao i drugi bokeljski gradovi, služili su Konavljanima kao mjesto zaposlenja, slično Dubrovniku. Tako je velik broj djevojaka iz južnih konavoskih župa odlazio u Kotor na služenje radije negoli u Dubrovnik. Kontinuitet ovoga smjera pokazuju i rodovi u Boki koji vuku svoje porijeklo iz Konavala, a u 17. stoljeću ih više ne nalazimo u Konavlima. Možda baš zbog toga što su se Konavle smjestile između dva važna urbana središta (Dubrovnik i Kotor), gotovo je nemoguće naći Konavljane u ostalim dalmatinskim gradovima.
Konavljani, dakle, rijetko migriraju prema sjeveru. S druge strane, za zapadni smjer migracija može se naći potvrda u izvorima. Ipak, do 15. stoljeća tim smjerom je uglavnom odvođeno roblje, a samo je nekolicina otišla na drugu obalu Jadrana u potrazi za poslom.
Ovaj smjer postat će nešto popularniji otkrićem Novog svijeta, tako će kapetan Antun Pušić prijeći u službu portugalskog kralja i u 18. stoljeću posrtati guverner Zelenortskih otoka. S druge strane, Dubrovačka je Republika dio osuđenika na progonstvo slala u Italiju na područje Apulije, gdje je završilo i nekoliko Konavljana. Ne zna se sa sigurnošću jesu li neki tamo i ostali.
Vanjske migracije Konavljana sve do modernoga doba znatno je teže pratiti od unutarnjih migracija. Zato su podaci o njima znatno opskurniji. Ipak, tijekom stoljeća pokazuje se ustaljena ruta migracija. Ona će se znatno promijeniti tek sredinom 19. stoljeća kada najveći broj Konavljana iseljava u SAD.
Kapetanić, Niko. 2015. Od Carigrada do El Dorada, Iseljavanje iz Konavala 1815. – 1941. Vlastita naklada. Dubrovnik.