U svim domovima koji slave ovih dana – a danas pogotovo – vrvi radost, iščekivanje, darivanje. Radosni smo jer smo sa svojima, jer je zajedništvo, jer se kolendava, jer smo dočekali svjetlost, veselje, mir. Iako smo puni svakodnevnih briga, današnji je dan onaj dan kojega se ti problemi ne tiču, pa makar nakratko. Upravo zato poželjeli smo saznati kako je izgledao Božić u vrijeme Domovinskog rata, što se događalo u konavoskim obiteljima 25. prosinca 1991. godine.
Prva sjećanja svih naših kazivača bio je osjećaj straha, strepnje i iščekivanja, kako u bojazni tako i u nadi:
– Taj strah i neizvjesnost tijekom rata… Taj Božić prošao je u ne toliko intenzivnom slavlju, darovima i tome, to je potpuno palo u drugi plan, više se molilo Boga i mislilo se na one druge đe su, razdvojenih je bilo, padale su granate… Kad smo imali veliki napad na Svetog Nikolu, onda smo se bojali da neće valjda opet, al isto se nadaš u dubini duše da neće na Božić.
– Da ti pravo rečem, ne sjećam se ni bora ni poklona, ma nije tega bilo, svi smo bili okrenuti strahu i radiju, svako malo je pala granata, sve je bilo u iščekivanju… Sjećam se da je tih dana bilo vazda vijesti – Radio Dubrovnik, svaku uru vremena su bile vijesti, iz ure u uru… A Božić, moram malo promislit pa ću ti kazat, ali Nikole se svak sjeća, nema ko se ne sjeća Nikole, svak se sjeća od početka dana do kraja dana sigurno, zato je i bio strah na Božić.
– Imala sam desetak godina pa se i ne sjećam tega Božića, ali od svega u ratu najupečatljivije mi je bilo kad sam gledala gore di je brat pošo držat položaj… Vidiš da gori, a ne znaš ništa. Ja, mala, gledam mamu kako gleda goru i misli na sina, taj izraz lica neću nikad zaboravit.
Osim prvih emocija, donosimo vam kratki pregled prisjećanja kako su neki od naših Konavljana proveli taj Božić, od kojih je većina bila u Gradu:
– Bio je sunčan dan, sjećam se ko sad. Stala sam u gradu, bili smo na misi, na Stradunu je bilo dosta svijeta, bilo je puno… I dobro je prošlo!
– Mi smo bili u hotelu u Lapadu u Komodoru, njegovi mama i tata pošli su na misu u Gospino polje, tamo je bio njihov svećenik Ivo Kordić iz Čilipa pa bi oni tamo ili u Mihaela pošli na misu. Sjećam se da su na Božić pošli u Gospino polje. Mi smo ostali amo u hotelu, i tamo se služila misa… Njegova mati i tata došli su ozareni s mise, bilo bi svijeta iz Čilipa, baš bi bili ispunjeni što su vidjeli nekoga svoga i nama su jedva čekali ispričati kako je tko i đe su…
– Nije bilo struje i vode dugo, tri mjeseca nije bilo ja bi rekla, ali sjećam se da je na Božić došla struja. Mi smo bili u Gradu, jes, ne znam sigurno je li se to svugdje u gradu dogodilo, ali ja se sjećam da nam je na Božić stigla struja! Koji dar!
– Mi smo ti stali u Gradu, nije ti bilo bora ni poklona, ma kakvi, ko da je ko razmišljo uopće o tome. Ja se sjećam da sam malo oko hotela ubrala lovorike, bilja raznog pa napravila neki aranžman za na stol da ipak nečime malo ukrasimo.
– Jesmo, zalomili! Kako nijesmo bogati, družili se… a sad, je li se kitilo, nije, ja ne znam da su ti baš kitili. Nismo, ništa, ne… Sjećam se da sam ti radila u bolnici na Badnju noć i bila ti je misa, tako je, na polnoćku sam ti bila na misi u bolnici, đe je rengen su napravili improviziranu kapelicu da se može polnoćka držat. Sjećam se da smo mi mladi se družili po hotelima, to veče smo bili u hotelu Minčeta, tamo su uglavnom Molunćani stali, sjećam se da smo tamo tad svi bili, družili se i večerali. Nemam pojma ni ko je bio ni spravjo, ni što je bilo, samo znam da nas je bilo ajme! Išlo se na misu i to, nije se kitilo, a mi mlados ko mlados, našli oduška…
Iako je većina naših kazivača tada bila u Gradu s raznolikim sjećanjima i uspomenama, bilo je i onih koji su Božić proslavili u Konavlima:
– Mi smo ostali doma cijelo vrijeme, jes, bilo nas je petero, stara baba, muž i ja, on se malo prije tega vratio iz Morinja. Bili su s nama njih dvoje, on je baš bio mali, tek je prvi razred završio, a ona je imala dvije godine kad je rat počeo. Za Božić ti se sjećam da je bilo lijepo, jes Boga mi, vojska se uglavnom povukla, otišli su prema Gradu, i dalje su na aerodromu ostavili rezerviste koji su čuvali straže, ali oni su tamo stali i nisu nas gnjavili. Ovi koji su bili u Cavtatu početkom dvanestog su se vratili doma, vratili su se kućama pa nas je u selu bilo više i bilo je punije. Biskup nam je poslo jednog svećenika iz grada i imali smo tri dana misu u Močićima jer je ta crkva ostala čitava. I tu su iz svih sela, di bi ko osto, pješke bi došo na misu. Tri dana se održavala. A u kući smo imali normalno, čak smo i zaklali praca, i kolače smo imali… Prikjučili su nam i vodu i struju u 12. mjesecu, imali smo i povrća što smo posadili od proljeća… Za Božić nam je bio, pa mogu ti reć baš mir, napokon mir.
Iako daleko od idealnog Božića, uspjeli su malo se odmaknuti od svakodnevnih briga, taj dan problemi nas se nisu skroz ticali – pa makar nakratko: Iako je bio rat i iako je bilo sve tako u strahu, bili smo isto nekako ispunjeni da smo dobro i radosni iznutra da smo skupa.
Upravo to želimo Vama i svim Vašima – da ste dobro i radosni iznutra. Sretan Božić!