Paolo Farinatis
Papa Pavao III. sazvao je na 13. prosinca 1545. godine devetnaesti po redu ekumenski koncil. Koncil se održao u gradu Trentu u Italiji, od čega i dolazi ime Tridentski koncil. Ovaj koncil ili sabor ući će u povijest kao jedan od najbitnijih unutar Katoličke Crkve. Na njemu je doneseno niz odredbi, promjena i dogmi, a koliko su sustavno dogme donesene govori i činjenica da će tek Prvi vatikanski koncil ukazati na potrebe dopune ili promjene pristupa više od tri stoljeća kasnije. Osim dogmatskim vjerskim pitanjima koncil se bavio i pitanjima svakodnevnog života vjernika te problemom misionarenja. Upravo će se rješavanje ove problematike najviše očitovati na primjeru hrvatskog ozemlja, a tako i Konavala.
Kako bi se lakše shvatili zaključci sabora, nužno je razmotriti događaje koji su do njega doveli. Od sabora u Konstanzu 1414. – 1418. godine katolička Europa bila je razdijeljena u pitanju reforme Crkve. Na saboru je osuđen i pogubljen češki reformator Jan Hus iako mu je car Žigmund Luksemburški jamčio sigurnost. To je pokrenulo husitske ratove te utjecalo na kasnije reformatore koji će znatno radikalizirati svoje stavove. Uz to, u crkvenoj povijesti počet će razdoblje koncilijarizma, odnosno prednosti sabora nad papom. Drugim riječima, kardinali i biskupi su trebali rješavati vjerska pitanja na saboru, a papa bi bio uglavnom samo figura. Premda su se pape borile protiv koncilijarizma bulama i nesazivanjem sabora, koncilijarizam je kao ideja bio znatno prisutan u Crkvi. Zato su neki pape izabrani unatoč promiskuitetnom ponašanju, politički potkupljujući kardinale. Upravo će život takvih papa potaknuti reformatore i protestante 16. stoljeća.
Nakon što je Martin Luther 1517. godine iznio svojih 95 teza počinje razdoblje protestantizma. Papa je nastojao naći kompromis osudivši 41 Lutherovu tezu, ali do dogovora neće doći. Dodatni udarac katoličkom jedinstvu bit će stvaranje Anglikanske i Kalvinističke Crkve, čime je velik dio Europe pristupio protestantima. Španjolski kralj i car Svetog Rimskog Carstva Karlo V. nastojat će ugušiti protestantizam vojnim putem, ali na kraju ne uspijeva. Još za vrijeme Karlovih pohoda pokrenut je Tridentski koncil.
Koncil je trebao riješiti pitanje protestantizma i potaknuti crkvenu obnovu. Vjerojatno je zbog simbolike sabor sazvan na blagdan svete Lucije, zaštitnice vida i svjetlosti. Sabor je u više navrata zasjedao do 1563. godine. Premda su protestanti pozvani na sudjelovanje na sjednicama, zbog toga što nisu dobili pravo glasa, ipak nisu sudjelovali. Koncil je donio dogme o sakramentima. Tako je potvrđena pretvorba kruha i vina u Tijelo i Krv Kristovu za vrijeme euharistije, potvrđuje se celibat za svećenike, rješava se problem ispovijedi odnosno indulgencija, a ženidba postaje sakrament, valjan jedino ako se obavlja u prisustvu svećenika i dva svjedoka. Također, koncil ne odbacuje Božju milost, ali naglašava spasenje vjerom i djelima, za razliku od protestanata koji se zalažu samo za vjeru. Potvrđeno je da osim Biblije vjernik mora poštivati katoličko nasljeđe.
Iako koncil nije postigao ono što je prvotno zamišljeno, odnosno pomirba s protestantima, pokrenuo je Katoličku obnovu. U tome je najviše doprinio novi redovnički red Isusovaca. Koncilom je predviđeno veće obrazovanje svećenika kako bi se spriječile hereze. Biskupi su od tada morali boraviti u svojim biskupijama, što prije nije uvijek bio slučaj. Obvezne su biskupske vizitacije, a povećava se i disciplina klera. Osim što su izdane knjige prema kojima su se svećenici trebali voditi (Katekizam, misali…), uvedeno je da župnici moraju voditi matične knjiga rođenih, umrlih i vjenčanih.
Na misionarskom planu Crkva se orijentirala prema Novom svijetu, ali i prema slavenskim narodima. Jednu od glavnih uloga u tom misionarskom poslanstvu trebali su imati svećenici glagoljaši. Nakon koncila nastao je niz vjerskih knjiga za misionare. Iako ova ideja neće postići željene ciljeve (pomirenje pravoslavnih slavenskih naroda s papom), postavljeni su prvi koraci za stvaranje standardnog hrvatskog jezika, ali i polagano nestajanje glagoljaša.
Druga važna stvar za hrvatske zemlje bila je zabrana davanja narodnih imena pri krštenju. Ova odredba bila je proces koji će u našim krajevima najprije zaživjeti u gradovima. Na selima će ova promjena teći bitno sporije. U Konavlima će se tako neka narodna imena zadržati sve do 20. stoljeća (Rado). Ipak, već u 17. stoljeću primjetno je da većina narodnih imena ustupa mjesto kršćanskim. Doduše, djeca bi se nekad krstila pod jednim imenom, ali bi se zvala drugim imenom (npr. Luko – Vuko). Ova pojava gotovo će nestati do 19. stoljeća, a osim u nekim iznimkama Konavoke i Konavljani potpuno će preuzeti kršćanska imena.