Na općoj sjednici Ujedinjenih naroda 2. prosinca 1948. godine odlučeno je da se taj dan proglasi Međunarodnim danom borbe za ukidanje ropstva. Iako je ropstvo do tada ukinuto u većini država, ono je ostalo problem sve do danas. Prema nekim procjenama, na svijetu je trenutno preko 40 milijuna modernih robova. Uglavnom se ovdje radi o osobama koje su prisiljene na rad ili prisiljene na brak, ali ima i slučajeva u kojima su osobe robovi u potpunom smislu riječi, kao što su otete osobe skrivene od javnosti i uglavnom prisiljene na seksualni rad. Usprkos nominalnoj borbi svih država svijeta protiv ropstava, izgleda da broj modernih robova nije u opadanju.
Posljednja država koja je službeno zabranila ropstvo bila je Mauretanija 1981. godine, a države koje su nastale nakon toga uglavnom su u prvoj godini postojanja prihvatile odredbe Ujedinjenih naroda. Ukidanje i zabrana prodavanja i posjedovanja ljudi ipak seže duboko u povijest. Tako se često u novinskim člancima može pročitati kako je Dubrovačka Republika prva država u Europi koja je ukinula ropstvo 1416. godine. Usprkos tome što treba biti ponosan na ovu dubrovačku odredbu, ona nije bila prva odluka o zabrani ropstva u Europi, a vjerojatno ni u Hrvatskoj. Ono što je bitno za ovu odredbu je to da se unatoč ponovnom ozakonjenju ropstva u dijelu europskih država, ono nikad nije vratilo u Dubrovnik.
Još su prve civilizacije Mezopotamije i Egipta poznavale ropstvo, a ono je bilo znatno rasprostranjeno u Grčkoj i Rimu. Osobe koje su završavale u ropstvu uglavnom su bile ratni zarobljenici ili osobe koje nisu mogle otplatiti svoje dugove. Za razvoj države veći problem je predstavljala druga skupina robova jer je domaće stanovništvo sve češće padalo u ropstvo, čime se smanjivao broj sposobnih ljudi za oružje. Prema povijesnim izvorima, ovaj problem je prvi uvidio atenski arhont Solon koji ukida dužničko ropstvo. Nešto kasnije ovaj oblik ropstva ukinut je i u Rimu. Odnos prema robovima nije svugdje u svijetu bio isti, kao ni što svi robovi nisu bili isti. Tako se prema kućnim robovima uglavnom bolje odnosilo u odnosu na robove u kamenolomima i onima koji su radili u poljoprivredi. Zanimljivo je da su prema rimskom zakonu oslobođeni robovi postajali rimski građani (osobe s najviše pravnih povlastica), pa nije bilo neuobičajeno da roditelji daju dijete u ropstvo svojim rimskim prijateljima u dogovoru da se ono kasnije oslobodi i ima veća građanska prava.
Ropstvo se nastavilo i nakon pada Zapadnog Rimskog Carstva. Sve jači utjecaj Crkve tijekom stoljeća omogućio je postupnu zabranu ropstva u Europi. Najprije je u 6. stoljeću papa zabranio Židovima posjedovanje kršćanskih robova, a u 9. stoljeću počinje se zabranjivanje prodaje kršćanskih robova. Ove ideje najprije su prihvaćene u Zapadnoj Europi, ali se brzo šire i na Mediteran. Venecija je tako relativno brzo prihvatila prodaju kršćanskih robova, ali je još neko vrijeme nastavila trgovati robovima drugih religija. U Statutu grada Korčule iz 13. stoljeća spominje se kako je zabranjeno trgovati robljem. U isto vrijeme Dubrovčani još uvijek trguju s robovima, uglavnom zarobljenim u zaleđu. Među njima je bilo i robova iz Konavala, što doznajemo iz molbe konavoskog kneza Črnomira da dubrovački knez spriječi otimanje njegovih podanika 1253. godine. Ipak, 1416. godine Dubrovčani zabranjuju trgovinu robljem, što će barem nominalno u 15. stoljeću prihvatiti većina europskih zemalja.
Prijelaz iz robovlasničkog društva u ono feudalno počeo se događati u ranom srednjem vijeku. Za razliku od roba o kojem je gospodar trebao brinuti, a i koji je bio relativno skup, kmet je zahtijevao znatno manja ulaganja i brigu. Plemić se obvezao da će vojno štititi kmeta, a kmet da će davati određeni postotak plodova sa zemlje koju obrađuje (ona je u vlasništvu plemića). U turbulentnim vremenima dio stanovništva je dragovoljno prelazio u kmetove radi zaštite. Premda ni kmetski uvjeti života nisu bili znatno bolji od robovskih, a u nekim slučajevima su postali gotovo istovjetni zbog zabrane slobode kretanje i raznih drugih odredbi, ipak se na kmetove nije gledalo kao na stvari u posjedu druge osobe. Drugim riječima, kmetski život bio je nešto zaštićeniji od ropskog, a ovisno o razdoblju kmet je imao znatno veće mogućnosti probiti se u društvu.
Unatoč svim zabranama europskih država, robovi su se nastavljali prodavati i u 15. stoljeću. Tako su svi krivovjernici i inovjernici mogli postati robovi Europljana. Posebno su bile tražene žene kao kućno roblje (često seksualno zlostavljane). Kako je Europa postajala sve više kršćanska, a Osmansko Carstvo zatvorilo je pristup muslimanskim i pravoslavnim zemljama ova praksa polako izumire. Ipak, otkrivanjem Novog svijeta unosna trgovina robljem obnovila se u zemljama zapadne Europe usprkos početnom izričitom protivljenju vladara. Tako je stvoren Atlantski trokut preko kojeg su robovi iz Afrike odvođeni u Ameriku, a iz Amerike su u Europu dolazili prehrambeni i drugi proizvodi.
Osim ropstva koje su do 19. stoljeća podupirale kršćanske zemlje, u drugim dijelovima svijeta bilo je jako malo pokušaja sprječavanja trgovine robljem. Na primjer, u Kini usprkos pokušajima zabrane ropstva u više navrata, ono ne prestaje sve do 20. stoljeća. Na samome području Europe Osmansko je Carstvo inovjernike odvodilo u ropstvo. Upravo je zbog neposredne blizine Osmanlija položaj kmetova bio nešto lošiji u državama na njihovim granicama, za razliku od država koje nisu graničile s Osmanlijama. Drugim riječima, koliko god je kmetski život bio težak, strah od mogućeg ropstva omogućio je ljudima da podnesu veće tegobe negoli bi u suprotnom.
Nakon prikaza povijesti ropstva, treba se vratiti u sadašnjost. Usprkos svim naporima vlasti širom svijeta, ropstvo i dalje postoji, a danas ima više robova nego ikad prije (iako ne u postotku stanovništva). Uz to, robovlasništvo nije nešto što je prisutno na drugom kraju svijeta, ono je danas među nama u gotovo svim svjetskim državama. Zato borba za ukidanje ropstva i dalje traje, a vjerojatno će i trajati dok svi na svijetu ne shvate ono što su Dubrovčani 1416. godine napisali: Smatramo da je takova trgovina ružna, opaka, prokleta i protiv svake čovječnosti, te pada kao nemala sramota i zao glas našega grada. Time se ljudski lik, napravljen na sliku i priliku našeg Stvoritelja, mora pretvoriti u predmet trgovine, i prodaju se ljudi kao tupe životinje. Stoga određujemo i naređujemo da se od sada nijedan naš građanin i pripadnik, ili stranac, na bilo koji način ne usudi ili osmjeli kupiti ili prodati roba ili ropkinju.