Dječje tradicijske igre u Konavlima

Močići

Nekadašnja djetinjstva u Konavlima velikim su dijelom bila obilježena obavljanjem svakodnevnih poslova u obitelji i slobodnog je vremena za igru bilo malo, najčešće tek predvečer. No, jedna od učestalijih dječjih obaveza bila je vođenje stoke na pašu pa su djeca daleko od sela i očiju odraslih snalažljivo grabila vrijeme za igru, neophodnu dječju aktivnost.

Najčešće se na paši preskakalo preko nečega ili ko će dalje bacit drvo ili kamen ili pogodit stablo ili u rupu, u čemu je očigledno da su igre na paši imale karakter natjecanja, testiranja određenih vještina i spretnosti. Brojne su i raznovrsne tradicijske dječje igre prakticirane Konavlima, a veliku većinu istih ili sličnih nalazimo i u drugim hrvatskim krajevima. Igre poput žmurice ili skrivice, odnosno na spasa ili lovice samo su neke od brojnih: kad bi došo iz škole ili s paše pomago bi roditeljima, pa dođe mrak i onda na spasa. Trči tamo iza kuće, trči amo, večera je, pa onda dođi doma. 

Većina igara bila je namijenjena igri na otvorenom pa su tako djeca igrala na trlice odnosno ko će više trlit na jednom nozi ili na skupjenica odnosno skupjenih kojena bi skakali s mjesta. Dio igara zahtijevao je i rekvizite koji su najčešće bili pronađeni u prirodi ili izrađeni od prirodnih materijala. Na paši su se često koristile same biljke kao rekvizit igre, poput bacanja strelica divlje zobi na odjeću, pucketanja balončića pušine o čelo, gatanja preko latica cvijeća i slično. Također, poznato je više igara u kojima su korišteni rekviziti kamenčići ili pločice od kupa poput igara kaput ili skakavac.

Riječ je o varijacijama igre danas najpoznatije pod nazivom školica, a uključuje iscrtavanje kvadratnih polja s brojevima na tlu, uporaba kamenčića za redoslijed prolaženja polja najčešće skačući na jednoj nozi: Ozgar bi bacio pločicu, ako ti dođe na crtu, ne igraš, ako ti ne dođe, skačeš, uzmeš i opet vratiš se gore i opet nanovo. Kamenčić ili kupa je korištena i u igri na pijuna, cukarjela ili čuškapa u kojima je trebalo preći kvadratna polja s brojevima skačući na jednoj nozi i istovremeno gurajući kamenčić. Ove igre, kao i mnoge druge, imale su različite nazive po selima, a isto tako postojale su i varijacije u igri, koje su djeca samostalno osmišljavala i mijenjala ne bi li igru učinila težom, izazovnijom ili naprosto zanimljivijom.

Popovići, ispred Klaića

Nadalje, djetinjstvo bez lopte nije djetinjstvo, pa su tako nekoć djeca u Konavlima igrali nogomet, graničara, na dvije vatre ili oduzimanje terena s krpenom loptom: lopta nije bila lopta, nego u bječvu. U bječvu zašij krpe i dobro zašij i dok je suva dobro je, kad se smoči gotovo je. Nalije se vode, pa je teška. Osim krpenjače, koristio se i mjehur svinje: kad bi se poklali praci, onda bi onaj mjehur bome od mokraće oprali, osušili i to bi lijepo napuhali. Odma bi napuhali dok je frešak, ali koliko bi trajo. Probušio bi se, na draču ili neđe, ko balon, ali možda malo tvrđi.

S obzirom na to da je đejanje bila jedna od aktivnosti za dječake, usvojena od malih nogu, oni su svoju vještinu iskorištavali i za izradu rekvizita za igru, od kojih je praćka odnosno fjumba od jasenova drva bila najrasprostranjeniji rekvizit. S njome su su najčešće gađale ptice, a pošto nijesu imali vazda gumica da privežu lastriku za kožicu i vilice, pa bi digli s loze kad bi judi navrnuli. Od jasenovih mladica izrađivala su djeca i pisak, to jest zviždak za sviranje: desetak cenata mladica, osenjaš dolje, zarežeš i to malo tučeš, tučeš, i skine se kora. Načiniš ko rupu i vrh zarežeš, zavučeš u koru i pušeš, ono zviždi, a od trstike se izrađivala malo kompliciranije sviralo, poput frule.

Obitelj Basor

Igre koje su se igrale u zatvorenom prostoru prilagođene su opsegom i sadržajem kako ne bi smetale ukućanima. To su igre poput na kruna, to jest pogađanja lica ili naličja kovanice koja se baca u zrak i prevrće ili pak igre na prstena: uzo bi nešto da se može sakrit u ruku i bili bi na jednu stranu jedni, a na drugu drugi, mi amo skrivamo i onda bi to oni pogađali đe je, u koga je, a ako oni pogode onda je njiovo. Ako ne pogode, opet ti ideš naprijed. Isto tako, dobra su zabava za zimsko predvečerje bile i karte, ako je tko imao, a djeca su igrala na mrkjente, to ti je dueta špadala. Ona bi bila mrkjenta. Podijelile bi se karte, i prediže se, i onda u koga je, ispada, nema igranja. Treba spomenuti i posebne  igre koje su se igrale u specifične blagdanske dane poput gađanja jaja kovanicama o Uskrsu ili igre s mjendulima o Božiću poput igara gradac, na koturiće ili vatjavice i na rupice.

Spomenute igre samo su dio nasljeđa dječjih tradicijskih igara našega kraja koje brojem i raznovrsnošću nadilaze okvire ovog prikaza. One su se prenosile s koljena na koljeno, ali dječja mašta nema granica pa je svaka generacija imala “samo svoje”, odnosno nove igre, poput igre na lastike, na frnja, trice, na logora, neka puca, crne kraljice, izrade karića, izrade zvrkova, igre s pjevanjem i mnogih drugih, nepoznate starijim, ali očito i današnjim generacijama.