Libro Rosso srednjovjekovna je zemljišna knjiga Dubrovačke Republike koja je ostala na snazi sve do austrijskog katastra 1837. godine. Kroz povijest su Dubrovčani često bili pioniri znanosti i administracije. Stoga ne čudi da će do 16. stoljeća Dubrovačka Republika postati jedna od najbirokratskijih država Mediterana. Još se od razdoblja komunalne vlasti, kada je Dubrovnik posjedovao tek manje izvangradske čestice zemlje, može primijetiti posvećenost općinskim regulacijama. Zahvaljujući tome, veći dijelovi grada su u pravilnim uličnim blokovima, što je uglavnom rijetkost za srednjovjekovne gradove. S druge strane, regulacije izvangradskih zemljišta bile su nužne zbog smanjena obujma sudskih sporova oko zemljišnih pitanja. Naime, srednjovjekovni kupoprodajni ugovori kao i ugovori o zakupu ili darovanju problematičnu česticu uglavnom opisuju vrlo šturo, što je rezultiralo mnogim sporovima. Takvi problemi su se događali i u Dubrovniku, ali su se zbog relativno skromnog agera učinkovito rješavali. Ipak, kada Dubrovnik dolazi u posjed Pelješca, a kasnije Primorja i Konavala, postaje jasno da će zemljišni sporovi opteretiti dubrovačko sudstvo.
Neposredno pred dubrovačko stjecanje Pelješca dolazi do zatvaranja vijeća 1332. godine. Već tada je bilo jasno da će Dubrovčani od srpskog kralja Dušana dobiti Pelješac, a vladajuće obitelji Velikog vijeća odlučile su podijeliti novi teritorij među sobom, a tek manji dio dati ostatku građana. Zato je odlučeno da se legalizira praksa nasljedne vlasti, odnosno de jure stvaranje vlastele. Ova odluka bit će ključna za budući razvod dubrovačke komune i države. Već iduće godine Dubrovnik ulazi u posjed Pelješca i Malo vijeće odlučuje oduzeti zemlju dosadašnjim vlasnicima i dati je vlasteli, dok prijašnji vlasnici mogu ostati kmetovi. Ovaj proces ponovio se kada je Dubrovnik stekao Primorje i Konavle.
Ideja oduzimanja zemlje i njene raspodjele temeljila se u tome što Dubrovnik nije želio, a niti mogao, priznati niti jednu drugu plemićku skupinu na svojem teritoriju osim dubrovačke vlastele. Najveći problem dubrovačke vlastele bio je nedostatak stabilnosti. Naime, većina vlastele oslanjala se na trgovinu kao glavni izvor prihoda, za razliku od plemića u zaleđu koji su prikupljali prihode s posjeda. Vlada je dodjelom zemlje željela ne samo učvrstiti dubrovačku vlast na novostečenom području, nego i vezati ostatak vlastele za taj teritorij, a samim time i Dubrovnik.
Premda je odluka o podjeli zemlje donesena već 1333. godine, prve izmjere terena počet će tek 1336. godine i trajat će desetak godina. Daljnje izmjere i revizije trajat će do 1396. godine. Premda ovo nije bila prva zemljišna knjiga nekih posjeda na području Hrvatske, bila je prva javna zemljišna knjiga koju je naručila država i samim time je od iznimne važnosti. Ova najstarija knjiga nije sačuvana u cijelosti, ali je bila predložak za sve buduće dubrovačke zemljišne izmjere koje će se sastaviti u jednu knjigu nazvanu Libro Rosso, odnosno crvena knjiga, koja je ime dobila po boji korica.
Dolaskom u posjed Konavala 1419. i 1426. godine Dubrovčani su željeli podijeliti zemljišta kao što su prethodno napravili na Pelješcu i u Primorju. Zbog sukoba s konavoskim plemstvom u Sandaljevom dijelu, Dubrovčani su mogli pristupiti podjeli tek 1423. godine kada se u njihovim rukama nalazi i Sokol. Podjela Pavlovićeva dijela brže se ostvarila, već 1427. godine, jer su Dubrovčani i kopneno bili povezani s čitavim Konavlima i uspjeli su razjediniti konavosko plemstvo. Područja koja će se dijeliti tek kasnije su Planine 1442. godine, Cavtat i Molunat 1471. godine.
Podjela zemljišta ovisila je o broju dubrovačke vlastele i ostalih stranaka koje su dobivale posjede. Osnovna diobena jedinica je desetina (decen) koja se sastoji od 10 dijelova (partes), a svaki dio 4 četvrtine (quarte). Najmanji mogući dio koji je neka stranka mogla dobiti bila je četvrtina. Desetina nije ovisila o površini zemljišta. Tako je za usporedbu tijekom podjele Pelješca teritorij podijeljen na 30 desetina, Sandaljev dio Konavala na 36, Pavlovićev na 38, a Planine na čak 42 desetine. To, između ostaloga, ukazuje na porast broja dubrovačke vlastele u tom periodu.
Osim vlastele zemlju dobiva određen broj građana, Crkva, Općina, bosanski kralj i hrvatski ban. Uz njih je dio posjeda ostavljen Sandalju Hraniću i Radoslavu Pavloviću koji su primljeni u dubrovačku vlastelu. U Sandaljevom dijelu dio zemlje ostavljen je konavoskom plemstvu. Općinsko vlasništvo obuhvaćalo je zemljišta predviđena za opće potrebe. Tako je zlatica zemlje ostavljena za potrebe groblja, oko izvora i lokava, četvrtina zlatice oko mlinova, a tri zlatice za potrebe ciglane. U zajedničkom vlasništvu su rijeke, putovi te putovi širine 1 ili 2 pasa.
U Sandaljevom dijelu naveden je broj kuća po desetinama te zlatice koje su ostavljene vlastelinčićima, ali nisu navedena područja ostavljena za opću upotrebu. S druge strane tijekom podjele Pavlovićeva dijela navedene su zlatice ostavljene za opću upotrebu, ali nije naveden broj kuća po desetinama.
Za vrijeme podjele Pavlovićeva dijela područje Oboda i Uskoplja nije podijeljeno u desetine, nego u 38 đonti, odnosno dodatka tako da svi vlasnici zemlje u Konavlima dobiju dio zemlje u Uskoplju ili Obodu. Isto tako je napravljeno s dijelom Konavoskog polja zvanog Lug.
Nakon podjele zemlje, osnivaju se kaznačine na čelu kojih je kaznac. Kaznačine su administrativno-političke jedinice od kojih se sastoje knežije i kapetanije, a napravljene su od nekoliko susjednih desetina. Desetine su bile katastarske jedinice u Dubrovačkoj Republici, kao što su danas katastarske općine. Ovu podjelu ukinut će tek austrijski katastar iz 1837. godine. Njime se ukidaju desetine, a zadržavaju kaznačine, tako da područje kaznačine postaje i katastarska općina. Tako je dubrovački katastar koji je nadživio dubrovačku vlast u Konavlima, službeno prestao postojati.