Konavosko placarenje nakon pojave turizma

Mare Đivanović, 1960-ih

Konavle, kao poljoprivredni kraj gdje su Konavljani oduvijek bili vezani uz zemlju, kao proizvođači svoje i gosparske hrane ima višestoljetnu povijest placarenja čiji je kontinuitet održan brojnim prilagodbama zahtjevima tržišta i društvenim okolnostima. Način i uvjeti placarenja mijenjali su se oblikujući se u skladu s potrebama stanovnika i mogućom ponudom i potražnjom, a oblik placarenja koji je prevladavao među Konavljanima bio je vezan za poljoprivredne viškove koje su donosili u grad kako bi ih prodali i stvorili novu vrijednost od koje su živjeli. Konavljani na placu donose višak verdure, sočiva i nešto voća, naročito smokava i mjendula te sezonske prinose, kao i životinjske proizvode.

Najstariji živući Konavljani sjećaju se trenutaka odlazaka s roditeljima na placu tijekom 30-ih godina 20. stoljeća kad bi se tijekom noći uputili iz doma da bi zorom bili na placi, a osim pješice, išlo se i na konjima i magarcima te su svoje proizvode nosili u sepetima, kopicama ili u vrećama mlinaricama: Ćaća je išo na placu i vodio je mene što nisam još pošla u školu, od Konavočice. Ja bi sjedala na skalinima, a on bi prodavo. Nosili smo prodavat grožđe. Imali smo mi ilinku koja počinje o Ilinu danu prije nego bilo koje drugo grožđe. Istočni dio Konavala odlazio je na placu u Herceg Novi, zapadni u Grad, a mjestimično su se koristile i manje place u Cavtatu, Župi dubrovačkoj, Mrcinama i Trebinju. Za brojne obitelji, i to prvenstveno iz sela Gornje bande koji su imali na raspolaganju neograničene količine vode, bio je to jedini izvor prihoda kojim su podizali obitelji.

Stjepan Karaman na placi, 1978. godina

Kako je odmicalo 20. stoljeće, tako su se poboljšavali i općenito mijenjali uvjeti svakodnevnog života, a time i proizvodnja hrane i prodaja viškova, jednako kao i njihov transport. To se prvenstveno odnosi na regionalni razvoj koji je uslijedio s razvojem masovnog turizma tijekom 60-ih i naročito 70-ih godina, a koji je ostvaren ponajviše otvaranjem zračne luke u Čilipima, dovršetkom gradnje i otvaranjem Jadranske magistrale kao i izgradnjom većih hotela i pratećih objekata. U to vrijeme Konavle su prepune tamića i renola 4 koji služe za prijevoz robe do place, a u isto vrijeme vodovod iz Duboke Ljute prolazi Donjom bandom do sela Popovića.

Time je selima kojima je dotad nedostajala voda omogućeno proširenje svoje poljoprivredne proizvodnje, pogotovo prodavačima koji su dotad najčešće odlazili na placu za vrijeme sezonskih prinosa u vrijeme dozrijevanja grožđa, smokava i drugog. Ipak, veći dio Konavala proizvodi povrće kao što su mrkva, krtola, kupus, a od voća smokve, rogače i sve ono što u proizvodnji ne zahtijeva velike količine vode. Onaj dio Konavala uz rijeku tada razvija nove voćne kulture poput prasaka odnosno breskvi kojima opskrbljuju domaće stanovništvo i turiste u sezoni: Praske su počele s turizmom, prvi ih je imo Monković i najbolje su rađale u Ljutoj jer trebaju dosta vode, ali ih moraš brat za dan, sutra ne vajaju.

Nike Đivanović na placi, oko 2000.

Sela Vodovađa, Ljuta, Zastolje, Lovorno, Pridvorje pa sve do Uskoplja bogata su vodom te se bave ozbiljnijom proizvodnjom za plasman na placi. Organiziranom poljoprivrednom proizvodnjom podižu se pojedine obitelji u navedenim selima: Ja sam na poljoprivredi, samoj poljoprivredi i školovala djecu i alevala i ogradila kuću i kupila stan u gradu. Više od pedeset godina sam išla na placu, išlo se svakako, bilo je jedno vrijeme da je trebalo doć uvečer za uvatit mjesto.

Prilagođavajući se tržištu na veliko, i sama sadnja se bolje organizirala: A kad se sadilo se planiralo, na primjer, nije se sadila jedna vrsta prasaka, kako koja finiva druga dolazi da ih se dugo more prodavat. Na sve se pazilo, a prodaja svojih proizvoda osim na placi vršila se direktno restoranima, hotelima ili preprodavačima. Također, bilježimo i da su prodavači svojim kamionima dostavljali proizvode i u Boku, a poneki su prodavali stanovništvu Boke izravno na kućnim vratima.

Luce Rilović, oko 1975. godine

Izuzevši razdoblje Domovinskog rata, placarenje je velikom broju Konavljana predstavljalo manje ili više djelatnost koja je oblikovala način života, organizaciju obitelji i prihode. Nakon rata broj Konavljana na placama znatno je smanjen. Ponudom voća i povrća kroz trgovačke lance smanjena je potreba za lokalnom proizvodnjom, a time je i umanjena ponuda domaćih proizvođača na placama. Na današnju placu u Gradu odlaze Konavljani koji u svojoj ponudi imaju pretežito proizvode prilagođene turistima, poput arancina, suhih smokava i broštulanih mjendula: Iza rata nam je ostalo nešto grožđa i prasaka pa sam to nosila na placu. I onda još arancine, kralješe i ostalo. Prije rata se nisu prodavali arancini i kralješii, dok na placu u Gruž odlaze proizvođači voća i povrća.


Fotografije preuzete iz kataloga Konavosko placarenje Muzeja i galerija Konavala