Zidne poruke konavoskih kužina

Centralno mjesto svake starinske konavoske kuće bilo je ognjište gdje se ložila otvorena vatra radi zagrijavanja prostorije i kuhanja. Takvo ognjište se u primjeni zadržalo i tijekom prve polovice 20. stoljeća, a s vremenom ga je iz konavoskih interijera istisnula upotreba ugradbenih špahera na drva. S obzirom na to da dim i čađa, koju je stvarala vatra s otvorenog ognjišta, više nisu bili higijenski ni estetski problem, oko špahera su se počele formirati prave kužine koje su polovinom stoljeća gotovo postale standard.

Tako nakon Drugog svjetskog rata prostor za kuhanje postaje najveća prostorija u kući te zadržava svoju funkciju središta obiteljskog života gdje se hrana priprema i blaguje, gdje se donose važne odluke i obavljaju razgovori, gdje se primaju gosti. Također, kuhinjski pribor postaje sve bogatiji i raznovrsniji, količina posuđa sve veća, a obavezni inventar čine razvedene kuhinjske kredence, a zidovi se, između svetačkih slika, ukrašavaju i takozvanim zidnim krpama s porukama.

Zidni prekrivači s porukama kao tadašnji trend prvotno se pojavio u urbanim sredinama, po obrtničkim i gradskim kućama, da bi razvojem kuhinje na selu, odnosno zatvaranjem vatrišta velikom brzinom osvojili i konavoske kužine. Postavljali su se kao ukras iznad špahera ili kuhinjskog stola, a riječ je zapravo o komadima izvezenog platna s jednostavnim ilustracijama, na kojima su bile poruke u obliku doskočica, najčešće rimovanih: Bilo je dosta ovakvih krpica. Bilo je to lijepi ručni rad uz to divne poruke koje su krasile kužinu. Stavljale su se na zid, nije bilo ništa nego svetačke slike i konavoski vez nikad nije išo na zid. Izvezle bi se na najobičnijoj krpi i ne bi se uokvirilo nego bi se zabola četiri čavlića i ovako bi se zakačilo, rasteglo bi se i stala bi. Ta krpa bi se prala.

Konavokama kao izvrsnim i spretnim veziljama takvi uradci nisu bili problematični za napraviti, a istovremeno su u to vrijeme djevojčicama to bili prvi ručni radovi: Ja sam sa pet-šest godina dobila prvu krpicu na kojoj su bile nacrtane 4 patkice, svaka u svom kantunu, a nacrtala mi ih je jedna gospođa iz Cavtata. To je bio moj prvi vez. Ilustracije su bile jako dekorativne, s ukrasnim viticama, spiralama, cvjetićima, listićima, vjenčićima, kao i prikazima golubica, labudova, patki i slično, a one kompliciranije prikazivale su motive ili prizore iz kuhinje: Obično je bila prikazana žena kako kuha za objedom, domaćica, ali nije bila u konavoskoj robi nego u običnoj robi. I to je bilo u sredini, a gore tekst i ispod, u dva niza. Hvalila bi se domaćica “domaćice zlato moje, tebe jelo hvali tvoje”, a onda bi se malo i zafrkavali “kuharice manje zbori da ti ručak ne zagori”.

Poruka sa zidnih krpa je bilo mnoštvo i poput prethodno navedenih primjera bilježimo još poruka uspješno izvedene rime: Kuharice budi čista, nek ti suđe uvijek blista; Ručak spremam puna sreće šalit ću se ja navečer ili Za svakog muža sreća je ta kad žena dobro kuhat zna”. Unatoč tomu što su i pravopisne greške bile učestale, to nije umanjivalo važnost poruke koja je razveseljavala ukućane i goste, a koliko je bila prihvaćena i raširena ova praksa ukrašavanja govori i činjenica da su se bolji komadi 50-ih godina 20. stoljeća nalazili i u djevojačkom ruhu. Također, treba spomenuti da su se i dekorativni motivi sa zidnih krpa ubrzo počeli primjenjivati i na napicama, zavjesama i milju te bilježimo zanimljiv način izrade: Kad sam vezla napicu meni je pokojna Nikica nacrtala na papiru cvjetove, ovako zavojite crte, krugove i nešto i onda sam ja uzela indigo i platno i ovako išla i ispod na platnu bi mi ostajala plava boja. I onda iglicom i koncem i ono najjednostavnije. Tako da se to najčešće radilo u plavoj boji, koncu, ali nekad su se i druge boje koristile, nekad bi se i punilo.

Tako su predloške za izradu motiva i poruke na zidnim krpama najčešće izrađivale vještije žene sklone likovnosti, a to se naknadno međusobno precrtavalo i dijelilo među ženama. Osim kuhinjskih, koristile su se i zidne krpe s porukama o vodi i zdravlju te su bile namijenjene za banje, a tko nije imao banju stavljao bi u spavaću sobu: U kamari je bio lavandin i gore kadin, i tu bi se stavilo malo vode i umilo bi se. Poviše toga lavandina bilo je isto krpa i tu je nešto pisalo u vezi higijene. 

Zidne krpe, bilo one kuhinjske ili kupaonske, s poučnim, moralnim ili zafrkantskim porukama, generacijama su krasile većinu konavoskih kuća sve do polovice 70-ih godina 20. stoljeća. Tada češće dolazi do renoviranja kuća i zamjene namještaja te su zidne krpe pomalo zamijenjene škrinjama i ormarima, a poučne poruke prestale su odzvanjati konavoskim kužinama i banjama, ali ne i sjećanjima.