Repa

Promjena vremena u kolovozu obilježena je s nekoliko poslovica. Kao razdjelnica uglavnom se uzima Velika Gospa, 15. kolovoza. Prije izgradnje vodovoda i dolaska žive vode Konavljani su sadili verduru kad je bilo kiše, a ne kao danas dolaskom toplijeg vremena. Osim dijela Konavljana iz Gornje bande koji su imali potok ili kanal od rijeke s kojim su se mogli spasit od suše, svi ostali bili su osuđeni na intradu, odnosno ako je dobra godina i ako Bog da u pravo brijeme onda će svega biti, u suprotnom treba se snalazit. Kazivači se prisjećaju da bi negda znao nestat vode u gustjerni pa si moro ić zaimavat da se napiješ, a verduru bi zalio žmulićem vode da se uiti i to je to, jer nije bilo vode.

Osim hrane za ljude, Konavljani su morali brinuti i o stočnoj hrani. Ako je udarila velika suša nijesi imo što pracima dat, nego beri slaka ako ga je bilo i to im kuvaj. U osmomu mjesecu i trave bi bilo malo jer se što više toga gledalo okopat. Kad bi se izvadila krtola vajalo je izgrunit dolac, a oko loza, voćki i u vrtu bi se zatvarala voda. To si zapravo motikom dizo prvi sloj zemje od neka dva centa da ne popuca, jer ako popuca isparit će vlaga i sve se zasuši. To bi se barem dva puta po jeti učinulo pa nije trave ni moglo bit.

U sušnim godinama posebno se čekalo na Veliku Gospu jer bi tada uglavnom počele kiše. Najgore bi bilo ako je suša ko ove godine, evo od četvrtog nije ništa palo, jedino bi koji lempo učinio Gornjebaranima, to bi stari rekli „Lempi rani, težaci gladni“ jer ođe u nas ne bi ništa palo. O Velikoj Gospi se očekivala kiša, prvo da da lozi nešto vode, a i da se more počet sadit bitvorepa i repa. Stari bi vazda govorili „Velika Gospa, velika glava. Mala Gospa, mala glava.“ jer što je prije posadiš bit će veća, ali sve je ovisilo o kiši.

U Konavima su se sadile dvije vrste repe, ona prava, lat. Brassica rapa koja je bila za prehranu ljudi, ali i bitvorepa koja se davala pracima. O blitvi, odnosno bitvorepi na blogu je već bilo govora, pa ćemo se danas pozabaviti pravom repom. Ova je biljka iz porodice krstašica, kao i blitva, pa ne čudi što se ove dvije biljke povezuju. Kao kupus i ostale krstašice, i repa je dvogodišnja biljka koja prve godine razvija korijen i lisnu rozetu, a u drugoj godini cvjeta i stvara sjeme. Stabljika je uspravna, visoka 20 – 30 centimetara. Na korijenu tvori okruglast, ali spljošten, zadebljani hipokotil. Meso korijena je bijelo, često svjetloljubičaste nijanse na jednoj strani. Listovi se nalaze na vrhu hipokotila, skupljeni su u rozetu. Nalaze se na kratkim i zadebljanim peteljkama, perasto su urezani u veće režnjeve i obrasli su gustim četinjastim dlakama, što ih čini hrapavima. U drugoj godini stabljika se razgrana, tvori manje naizmjenično raspoređene listove. Cvjetovi su skupljeni u grozdaste cvatove na vrhovima izboja, a nalaze se na kratkim sapkama, te su dvospolni i pravilni. Sastavljeni su od usko jajastih lapova i žutih latica, te šest prašnika. Plod je komuška koja sadrži sitne, okruglaste, crvenosmeđe sjemenke.

Zanimljivo je da svoj latinski naziv Brassica vuče iz grčkoga glagola brassein što znači kuhati, što upućuje na veliku važnost repe u prehrani. Iako je danas gotovo zanemarena namirnica, donedavno je repa bila jedna od onih biljki na kojima su odrasle generacije. Jestivo je i lišće, ali se najviše koristi korijen. Može se konzumirati na više načina, a najviše se koristi kuhan jer se tako umanjuje ljutkast okus repe. Popularnost ove biljke nekada bila je i u tome što je davala veliki prinos, a i dobro je podnosila razlike u temperaturi. Danas, kada se otkrivaju mnoge blagodati ove namirnice, repa se polako počinje vraćati u naše komine. Tako je repa bogata vitaminom C, ima antivirusna i antibakterijska svojstva, a uz to je i vrlo hranjiva.

Ako bi o Velikoj Gospi došla kiša, onda se repa sijala čim bi se bi se površinski sloj zemlje prosušio. Mogla se sijati u gusto pa bi se kako raste prorjeđivala. Zanimljivo je kako se ne preporuča gnojiti stajskim gnojem, ali kako repa voli dušik, uspijeva na docima gdje je prije bio bob ili grah. Kao dobra predkultura ističe se i krtola pa bi se vjerojatno baš na grunjenim docima sadila repa. Repi više odgovaraju pjeskovita tla s dovoljno vlage, ali ne previše jer tada korijen postaje gorkog okusa i kraće se vrijeme može očuvati. Optimalna temperatura za njen rast je 20 ℃ . Ovisno o vremenu i uvjetima rasta, repu vaja vadit dva ili tri mjeseca nakon što je posijana.

Kad pitamo kazivače zašto se ova toliko bitna namirnica izgubila iz konavoskih baština, uglavnom se čuje odgovor da nema više tog śemena, bilo je vrijeme kad se sve ovo antiko bacalo jer kao nije vajalo. Neki koji su na repi odrasli danas u tome vide primitivnu, lako dostupnu i jeftinu hranu, pa su tako komentirali aktualnu situaciju oko pandemije riječima vaja kupit što veći bronzin i posadit repe jer kako je brijeme i ona će doć po zlato. Ipak, nekada kada zimi nije bilo obilje povrća, repa je bila pravo zlato konavoskih ognjišta.