U Konavlima se ne psuje, ne zato što smo pristojni i opreznog jezika, već zato što imamo konavoski izraz za navedeno – mi bjestimamo. Bjestima dolazi od talijanske riječi bestemmia, odnosno bestemmiare, u značenju psovati. U talijanski je jezik ovaj izraz došao iz grčkog jezika, a odakle nam na pamet dolaze sve te silne bjestime, to je već teže dokučiti. Vratimo li se na trenutak na standardni izraz psovati, njegovo podrijetlo je praslavenski glagol pЪsovati, čije je temeljno značenje povezano s riječju pas (od indoeuropskoga pis, šaren).
Dakle, prvotno je značenje glagola psovati bilo govoriti, obraćati se nekomu kao psu, to jest, na nedostojan način. S vremenom se glagol psovati počeo odnositi na sve izraze grđenja i uvrede. Osim toga, u slavenskoj mitološkoj i jezičnoj tradiciji lajanje psa poistovjećivalo se sa psovkom jer pas laje na nebo, odnosno na Boga.
Ni kriv ni dužan tako je kučak, odnosno imenica pas prva zauzela mjesto subjekta u psovci, a razlog je u tome što se u slavenskim jezicima upravo pas najčešće koristio kao pogrda.
Pojednostavljena definicija glagola psovati jest upućivati nekome pogrdne i uvredljive riječi, grditi ga i/ili kleti. Prema definiciji, govornik psovanjem nastoji povrijediti sugovornika, no svjesni smo da često u tom činu i nemamo sugovornika, već se bjestimama pokušavamo lišiti agresivnoga stanja, takoreći ispuhati. Upravo zato ćemo psovke, kada je riječ o podjeli govornih činova, pronaći među takozvanim ekspresivima. Drugim riječima, psovke će se nalaziti odmah uz isprike, čestitke, zahvaljivanje i izražavanje dobrodošlice jer se svi navedeni ekspresivi odnose na govorni čin koji izražava nečije stanje ili raspoloženje, a u slučaju psovke najčešće je riječ o ljutnji i frustraciji. U toj ljutnji i frustraciji najčešće se psuje ono što je najviše u vrijednosnom sustavu, a to su Bog, sveci, roditelji i tako dalje. Psovke, nažalost, često postaju i poštapalice, no o njima ćemo drugom prilikom.
Teško je ukratko opisati povijest psovke, ali pretpostavlja se da je njena preteča kletva, o kojoj smo već pisali na blogu. Na području Hrvatske zabilježeno je da je u 18. stoljeću, na području Slavonije, širenje psovke jednim dijelom bilo povezano s odlaženjem Turaka i oslobađanjem od kažnjavanja. Tijekom 19. i 20. stoljeća čin psovanja doživio je veliki uzlet, a i danas su sveprisutne. Ipak, pojava psovki u hrvatskome jeziku zabilježena je još u 16. stoljeću, i to – ni više ni manje – u djelima Marina Držića i Nikole Nalješkovića. U njihovim su komedijama i maskeratama upotrijebljene prve psovke bludnoga karaktera: Dera t’ pas mater! u značenju Jeba t’ pas mater!
Kako ne bismo ovaj tekst i počeli i završili sa psom, hrabro smo odlučili zabilježiti neke konavoske psovke, a za uho su nam zapale one kojima govornik pokušava umanjiti samu vulgarnost psovke. Osim popularne Ajde u suve smokve! česte su i: ‘nekoga’ ti ne je*em, ne za rijet ‘nekoga’, bem ti neću rijet ‘nekoga’.
I nećemo rijet nego – oprostite!