Škopljenje stoke

Pripitomljavanje divljih životinja bio je jedan od preduvjeta sjedilačkog načina života. Taj dugotrajni proces razvijao se po čitavom svijetu, nekada neovisno, a nekada preuzimanjem. Razvojem genealogije uspjeli su se ustanoviti preci današnjih domaćih životinja. Neke od tih ishodišnih vrsta i danas su prisutne u divljini. Sam pojam divlja životinja označava životinju koja nije navikla na ljudsku prisutnost, što najčešće rezultira bijegom životinje kada osjeti čovjekovu blizinu, ali može rezultirati i napadom na uljeza. Do napada dolazi kada je životinja ugrožena i ne može pobjeći, što posebno vrijedi za ženke s mladuncima ili mužjake u sezoni parenja.

Nije sigurno kako se točno proces domestikacije odvijao, ali vjerojatno je uključivao zatvaranje divljih životinja u ograđeni prostor, u ljudskoj blizini, čime se životinja polako navikavala na čovjeka. Ipak, osim što je proces pripitomljavanja dugotrajan, do danas on nije u potpunosti završen jer domaće životinje ipak nose dio genetskog zapisa svojih divljih predaka. Tako su, između ostaloga, feromoni koji upućuju na spolnu zrelost ostali naglašeni kod domaćih životinja. Ljudski njuh te feromone percipira kao smrad, pa ne čudi izraz smrdi ko jarac. Uz karakterističan miris spolno zrele životinje imaju izraženiju agresivnost prema uljezima. Tome doprinosi relativno mali životni prostor.

Mužjaci divljih životinja u doba parenja bore se za naklonost ženke, odnosno pokazuju drugim mužjacima tko je jači i čiji su geni vrijedni prijenosa na iduću generaciju. Tako priroda osigurava opstanak najotpornijih jedinki. Ipak, u zatvorenom uzgajalištu nije poželjno da se mužjaci svakodnevno bore za naklonost ženki jer u takvim životnim uvjetima borbe češće mogu rezultirati smrću poraženog s obzirom na to da se nema kamo povući. Tako na primjeru magaraca ili po naški tovara, kazivači govore: oni su mirni i kad ih je više mužjaka u blizini, ali je li im došla ćuša to postane ratno stanje. Ili slično: u nas bio tovar zbacio sa sebe samar i sve što je nosio ako je viđeo kobilu ili ćušu, oman bi pomanito.

Uz navedene probleme, ljudi su željeli kontroliranim križanjem pasmina ili jedinki iste pasmine dobiti životinje određenih karakteristika. Kako bi se spriječilo krvoproliće životinja i izbjegao neugodni miris, ljudi bi najveći dio mužjaka kastrirali, odnosno uškopili. Škopljenje smanjuje agresivnost životinje jer odstranjivanje testisa sprečava proizvodnju testosterona. Ipak, radi se o zahvatu koji je nekada bio izrazito opasan za životinju, pa su ugibanja bila učestala. Do danas je veterina toliko uznapredovala da se u principu radi o rutinskom postupku.

U Konavlima je sve do Domovinskog rata gotovo svaka kuća hranila životinje. Kazivači se prisjećaju da je i mala i velika kuća držala živine, neko samo kokoši, ali uglavnom su svi držali kojega praca, kravu i koze ili ovce. Domaće životinje bile su gotovo jedini izvor mlijeka, jaja, vune i mesa za famiju. Nisi prije imo đe kupit, a kad su došle butige bilo je skupo pa se gledalo proizvestit doma što moreš. Nije se ko danas meso jelo svaki dan nego svecem, ako je bilo, jer bi se gledalo što mesa prodat.

Životinje koje su se uzgajale za konzumaciju, trebalo je uškopiti. Kazivači tako govore Pračiće je vajalo uškopit što prije, jer lakše preživu bol, a nije ni svaka kuća mogla ranit nerasta (neuškopljeni mužjak) jer bi ga vajalo cijele godine ranit, a su čim kad nije bilo? Tako se uglavnom kupovalo pračiće i onda ih se škopilo jer ih je trebalo zaklat do idućeg Božića. S ovcama je bilo drugačije, jer su se one držale cijele godine i neko bi imo omna, a neko bi vodio ovcu pod omna na rasplod, to se plaćalo. E, kad bi došli janjići njih se nije škopilo jer se gledalo prodat čim malo naraste. Niko nije cio kupit šiježe, to ti je kad već ima oko 15 kila, e i onda ga je trebalo ili uškopit ili ostavit da bude ovan. Gledalo se oćeš li uškopit mladoga ili staroga omna. Jer se i stari mogo uškopit, samo ga je trebalo ranit još godinu dana da se meso ne čuje prazovinom. Isto ti je s kozama, a telad se u nas uglavnom nije škopila jer bi se klo ko junac. Onaj ko je imo zemje u Poju on bi gledo imat volove za orat, u nas u Donjom bandi nisi imo doline đe bi oro, nego dikelu u ruke pa gruni.

Za različite životinje koristili su se različiti načini škopljenja, a to je trebalo znati. Prije popularizacije veterinarstva škopili bi laici, vjerojatno onaj tko bi bio najvještiji u selu. To je bilo prije pojave antitetanusa i napretka medicine, pa se češće događala sepsa ili bi životinja iskrvarila. Ipak, i od dolaska veterinara, ili po naški tiraća ili tiraca, škopljenje je znatno napredovalo do danas. Prije kad bi tirać došo utuć omna, onda je imo neku vrstu bata pa bi stavio muda omnu na panj i udaro (izraz utuć koristi se i danas). Pokonjom babi je jednom došo utuć omna i kaže mu ona nemoj da mi ostane živ (neuškoljen), a on će njome neće, ne treba ti misli. Koliko je izudaro jadnu živinu, ovan sutradan krepo. Tako su se škopili i jarci i junci, a pračiće bi razrezo skalpelom i izvadio mu muda. Sad ti se ne spominjem bi li tirać samo iščupo testise ili ih je okinuo skalpelom, danas to podveže iznad testisa da ne iskrvari pa okine. Kad bi se krmača škopila to je bila prava operacija, prevalili bi ju na stranu, a tirać bi raśeko stomak s jedne bande i izvadio jajnike i maternicu.

Potije se malo to moderniziralo pa se nije više utucalo, nego su tiraći imali kliješta kojima bi pritisnuo iznad muda i tako mu preśeko žile. Prvom bi iznad jednog jaja, a onda iznad drugog i vajalo je pazit da to đe pritisne nije u ravnini, nego je jedno trebalo bit neka dva centa iznad da krv more dolazit u muda. Danas se razvijaju i nove tehnike škopljenja na kemijski način, a sve je prisutnija i anestezija za vrijeme postupka. Tako se nastoji nanijeti što manje boli životinji tijekom postupka. Oni koji se sjećaju kako se nekada škopilo spominju se skvičanja i blejanja u boli te im ne budi lijepe uspomene. Ipak, živinu je trebalo uškopit cio ne cio, moro si jer je vajalo preranit famiju i nisi mogo misli o tomu kako je živini.