Jugozapadni prostor Donjeg Oboda područje je izrazite morfološke i prirodne ambijentalne vrijednosti koje danas, nažalost, teško prepoznajemo kao takvo. Isprepleteno novogradnjama, objektima izraslim na samom morskom žalu te starijim hotelskim kompleksima, nekadašnja arkadija izgleda da je zauvijek izgubljena. Zapadno od tog prostora, prema granici sa župskom općinom, neizgrađeni je dio tog područja koji svojim zelenim padinama, tu svekoliku arhitektonsku kakofoniju, barem malo ublažava. Prahivac je jedna od tih, još uvijek, zelenih oaza.
Terasasta konfiguracija terena i kameni suhozidni podzidi dominantna su karakteristika prostora. Pitoreskni doci, nekad kultivirani maslinama i smokvama, kaskadno se spuštaju prema moru, sve do Čiste luke. Sudeći prema tipu i sastavu tla, a i provedenim probnim arheološkim istražnim radovima, sam prostor Prahivca nikad nije bio izgrađen, osim vjerojatno samog dijela uz more, gdje su, u antičko doba bili objekti vezani za luku ili nešto slično.
Arheologinja Aleksandra Faber 60-ih je godina 20. stoljeća, istražujući prostor Epidaura, zabilježila: Tradicija o potonulom gradu u uvali Tiha i pored podmorskih istraživanja vršenih u 1959. god., nije naučno fundirana da bi nam mogla poslužiti kao putokaz u određivanju položaja antičkog grada. U moru ima nekih nesumnjivih tragova ziđa, jedan takav utvrđen je i nedavno; zid je vjerojatno pripadao nekom pristanišnom objektu, lukobranu ili slično, dok se jedan sumnjivi, neprirodni plato proteže ispod morske površine i oko rta Prakljevac na istočnoj strani Čiste Luke.
Naime, u ljeto 1958. godine u Cavtat je uplovio brod Pagan prevozeći zanimljivu posadu, dostojnu junaka nekog avanturističko-kriminalističkog romana, kakva je i bila biografija kapetana Teda Falcon Barkera, vlasnika broda. Barker je rodnu Englesku napustio već s 14 godina i preselio se u Australiju, zatim se kao dobrovoljac javio u vojsku gdje je bio dio obavještajne službe. Nakon rata bavio se fotografijom i ronjenjem.
Jednom prilikom boraveći na Ibizi sa suprugom Bel, upoznao je, ne manje bizarnog lika, Nizozemca Hansa van Praaga. Taj vojnik, geolog i kolekcionar antikviteta ispričao mu je o svom ljetovanju u Dubrovniku i Cavtatu te o potopljenim zidovima antičkog Epidaura, koje je navodno vidio. To je bilo dovoljno da se uspostavi ekspedicija koja će rezultirati knjigom 1600 Years under the Sea (1600 godina pod morem) u kojoj su objavljena kontroverzna istraživanja koja je ova ekipa provela u cavtatskom akvatoriju, a koja su i danas živi izvor krivih informacija za Epidaur kao potonuli grad.
U knjizi je prikazana karta Epidaura, navodno bazirana na njihovim otkrićima, koja pretpostavlja da je grad bio smješten na, danas potopljenom, prostoru između Prahivca i poluotoka Rata. Mnoge navodne ulice i ostatci zidova, nisu potvrđeni kasnijim pregledima, ali zid, kojeg spominje i Aleksandra Faber, zabilježio je i Ted Falcon Barker. Ali on dalje piše da je očigledno (!) da je Čista luka cestom bila spojena s Cavtatom, vjerojatno pretpostavljajući da je zid kojeg je uočio dio ulice i pripadajuće kuće.
Uglavnom, njihova istraživanja rezultirala su iskrivljenim planom antičkog Epidaura, koji je i danas temelj krivih interpretacija, ali i pronalaskom 357 nalaza, što ulomaka što cijelih amfora, keramike, novaca, pa čak i skulpture, kojima danas nema traga, pa je za pretpostaviti što je bio stvarni razlog ekspedicije.
Nadamo se da će nova arheološka istraživanja rasvijetliti situaciju na tom prostoru, a da će buduća planirana turistička gradnja sačuvati barem djelić ovog prežitka prirode i temeljiti se na njegovoj zelenoj komponenti agrarnog krajobraza. Još jedna stakleno-betonska aglomeracija bila bi jednostavno previše.