Akantus

Akanta je bila prelijepa nimfa koju je volio i želio bog Apolon. Apolona, boga muške ljepote željele su mnoge, no Akanta nije marila ni za Apolonovu ljubav ni ljepotu, a ni božanske moći. Ona je uporno odbijala njegovo udvaranje, a kako Apolon nije odustajao, jednom kad joj je nasilu htio prići, izgrebla ga je po licu. Ljutiti Apolon osvetio joj se pretvorivši je u biljku koja se po njoj zove akantus; lijepu biljku s bodljikavim, vrlo bodljikavim listovima.

Akantusi rastu svugdje po Sredozemlju pa tako i kod nas. Upravo su u ovo vrijeme u svom najvećem izdanju po Konavlima. Skrivaju se najčešće po šumovitim proplancima koji se penju uz Sniježnicu i u zasoju Ilijina brda u Donjoj bandi, premda po koji primjerak možemo naći i drugdje. Zaštićena su i rijetka vrsta, a kad im dođemo blizu lako ih je spaziti zbog njihove ljepote i veličine.

akantus na kapitelu stopa u Panteonu u Rimu

Akantus (Acanthus mollis) je trajna zeljasta biljka iz porodice primogovki (Acanthaceae)Druga imena u Hrvatskoj koja se koriste za akantus su primog i medveđa stopa. Za ljekovitu uporabu ove biljke znao je grčki Dioskorid koji je spominje u svom djelu De materia medica, međutim naš je narod ne koristi za ništa posebno, pa i nema neki veći etnobotanički značaj. Akantus raste na spomen nimfi i bogu.

 Stabljika naraste do 1,5 metara, a vrh stabljike od srpnja do kraja kolovoza krasi veliki klas bijelo-crvenih ili bijelo-ljubičastih cvjetova. Cvjetovi nemaju stapku, sjedeći su na stabljici. Stabljika je dlakava, a u nju su duboku urezani veliki nazubljeni listovi. Listovi u vlažnim šumarcima ostaju zeleni do kraja vegetacije, no ako je biljka na udaru sunca, listovi se spalu, odumru, žrtvujući život cvatu.

U listovima akanta čuva se bezbroj tajni. Iz nekog razloga ovaj list se utjelovio kao jedan od najčešće upotrebljavanih dekorativnih floralnih ukrasa u kamenoj plastici i arhitekturi. Njegovo najpoznatije stilsko utočište bio je grčki korintski kapitel. Njegova najstarija primjena na arhitekturi je na znamenitom hramu Apolona Epikura u Bassai, (450. – 420. g. pr. Kr.) u grčkoj Arkadiji koji je, između ostalog, i prvi grčki hram koji je upisan na UNESCO-ov popis svjetske baštine u Europi. Tako je nimfa Akanta kao simbol osvete neuzvraćene ljubavi krasila hram velikog boga Apolona.

Autor korintskog kapitela, prema Vitruviju, bio je grčki arhitekt i kipar Kalimah (5. st. pr. Kr.). Njemu je kao inspiracija za korištenja akantusa na grčkim kapitelima poslužila zavjetna košara na grobu djevojčice. Naime, kroz ostavljenu košaru na grobu izrastao je akantus, a prizor bodljikavih listova koji se probijaju kroz košaru Kalimaha je zauvijek odredio.

kruna bunara velikaške obitelji Kosača, preuzeto s web-stranice Dubrovačkih muzeja: http://www.dumus.hr/print.aspx?id=69&itemId=362

Listovi akanta našli su se u Rimu, u kompozitnom redu za vrijeme Augusta u dekoraciji zgrada. Tamo se uz kapitele jonskog reda kombiniralo s dekoracijama lišća akantusa. Kasnije ga stalno pratimo u bizantskoj, romaničkoj, gotičkoj i nadasve u renesansnoj arhitekturi i umjetnosti. Ukrašavanje akantusom u umjetnosti zapravo živi do današnjeg vremena.

 U elementima dubrovačke arhitekture nalazimo ga posvuda, u zabatima, kapitelima, u drvenoj i kamenoj plastici unutar crkvi. Lijepi je primjer na kamenoj plastici pucala ili krune bunara s grbom bosanske velikaške obitelji Kosača iz 15. stoljeća. Srcoliki štit na grbu okružen je viticama akantusa. Puco se nalazi u fundusu Arheološkog muzeja Dubrovačkih muzeja. Iz konavoskih arheoloških istraživanja pronađen je na ulomcima kapitela pronađenih na lokalitetu Rat u Cavtatu.

Iz Odjela za arheologiju Muzeja i galerija Konavala

Lijepa Akanta koja je odbila Apolonovu ljubav našla se tako uvijek i svima u blizini. Prošećete li po gradu pogledom uprtim prema gore, pronaći ćete je i na Dvoru, i na crkvama i kućama, a za one koji hodočaste konavoskom arkadijom, čekat će vas u sjenovitim šumskim predjelima.