Blago vragu na jabuci

Na padinama Sniježnice, na oko 700 m/nv, smjestila se naša kritično ugrožena svojta i strogo zaštićena biljka koja u Hrvatskoj raste samo na području Konavala: mandragora. Latinski naziv roda Mandragora najvjerojatnije potječe od perzijske riječi mandrun-ghia tj. biljka-čovjek, zbog svog antropomorfnog oblika korijena, dok latinsko officinarum označava da je riječ o ljekovitoj biljci. U ovom slučaju, ljekovita biljka predstavlja jednu od najmističnijih i najtoksičnijih biljaka našeg područja.

Mandragora je višegodišnja zeljasta biljka iz porodice pomoćnica (Solanaceae) koja raste na području Mediterana. Niskog je rasta, sa stabljikom od 10 do 20 cm. Korijen je debeo i mesnat, dužine do 60 cm te često nalikuje na malog, smežuranog čovjeka, zbog čega je biljka i dobila takvo ime. Naime, četiri glavne žile korijena naizgled tvore ruke i noge čovjeka. Listovi su skupljeni u rozetu, jednostavni, tamnozeleni, jajasto izduženi, prizemni, a mogu narasti i do 30-ak cm dužine. Cvjetovi su pojedinačni, dvospolni i rastu u sredini biljke. Vjenčić je zvonast, sastavljen od pet latica s pet prašnika. Plod je okrugla boba promjera 2 do 3 cm, u početku je zelen, a kako dozrijeva postaje narančast.

Cijela je biljka vrlo toksična i sadrži 0,4 do 0,6 % vrlo otrovnih alkaloida, a najviše scopolamina, atropina i hiosciamina. Korijen je halucinogen te djeluje kao narkotik. Osim korijena, kroz povijest su se koristili i plodovi biljke, još poznati kao ljubavne, Afroditine ili đavolje jabuke. Upravo zato je ova biljka na engleskom jeziku poznata i pod nazivom devil’s apple, a naziv Afroditina jabuka dolazi iz vjerovanja da potiče plodnost.

Koliko je u prošlosti bila popularna vidljivo je i iz prijevoda Biblije. Naime, mandragora se spominje na dva mjesta, jednom kao pomoć u začeću, a drugom kao miomirisna biljka, što svakako nije. Prinosi navode da je riječ o zamjeni s nekom drugom biljkom, ali ovakvi prijevodi nam svakako govore o poznavanju njena djelovanja i u vremenu prevoditelja.

Zbog jakih halucinogenih svojstava i čovjekolikog korijena kroz povijest su se uz nju vezali mnogi mistični i magijski obredi. Toliko se njena mističnost ukorijenila u predaju da je sam proces branja zahtijevao specifične predradnje. Naime, da biste ubrali mandragoru, trebat će vam crni pas za čiji ćete vrat vezati listove biljke. Kada pas potrči i iščupa biljku s korijenom, treba se držati podalje od centra događanja ili imati uši začepljene voskom jer će mandragora zaplakati, a njen inicijalni krik može usmrtiti životinju, ali i čovjeka. Ova predaja još uvijek je poznata i popularna, što nam potvrđuje činjenica da se u popularnom serijalu Harry Potter koristila baš kao magijska biljka koja pri čupanju izgleda kao mali smežurani čovječuljak, a njen krik je smrtonosan.

Braća Grimm spominju malo mračniju verziju nastanka mandragore (Die Alraune). Naime, kada se objesi lopov koji je već treće koljeno obitelji lopova, ispod vješala nastaje širokolisna mandragora s korijenom, koji nalikuje obješenom lopovu, te s jednim žutim cvijetom. Ona nastaje ondje gdje mladi muškarac prolije svoju posljednju vodu (aut sperma in terram effundit). No, biljka ima veliku moć i tko god je posjeduje, više nikad neće trebati brinuti za novce. Opasno ju je brat, a pojavljuje se jedino u noći prvog petka u mjesecu. Iz ovog je vjerovanja izvedeno i njemačko ime za biljku Galgenmännlein, odnosno čovječuljak s vješala.

Tacuinum Sanitatis, Fructus Mandragora, 14. st.

Biljku ovakvog snažnog djelovanja poznaju gotovo svi koji se bave nadnaravnim i psihodeličnim, tako se navodi da su je u 15. stoljeću koristile vještice za pripremu napitka koji im je omogućavao letenje i astralnu projekciju. Zbog svoje mističnosti, u Egiptu je smatrana darom vrhovnog boga Ra te je često prikazivana na odorama faraona.

Koliko je ukorijenjena u povijesti potvrđuje i činjenica da ju je i Shakespeare često koristio u svojim djelima: Daj mi da pijem mandragoru… / Da mogu prespavati ovo veliko razdoblje u vremenu / dok je moj Antonije daleko (Antonije i Kleopatra, Akt 1, Scena V).

Zahvaljujući koncentraciji alkaloida, u određenim, manjim količinama mandragora ima ljekovita svojstva. Budući da je i jak narkotik, mogla se koristiti kao anestetik, ali opet u određenim količinama jer u većim količinama može izazvati ludilo. Tako se u antici koristila za uspavljivanje pacijenata ili kao lijek protiv bolova.

Hipokrat je spominje za ublažavanje tjeskobe ili duboke depresije. Njen se korijen koristio za pravljenje ljekovitih masti protiv reume, a Dioskorid u svom djelu De materia medica, knjiga 4 (65. g. po. Kr.) detaljno opisuje njenu upotrebu, koristeći je kao macerat rađen od vina: …[napitci za spavanje poput opijuma ili mandragore primjenjuju se] na one [ljude] koje treba rezati ili kauterizirati… Jer oni ne percipiraju bol, budući su svladani mrtvim snom…. Ali previše korištena, ljude ostavlja bez riječi.

Mandragora se danas koristi jedino kod homeopatije, ali samo u manjim, koncentriranim količinama. Kroz povijest je ugled mandragore kao biljke s nadnaravnim moćima ipak nadjačao njenu izvornu ljekovitu vrijednost, čupali su je iz znanja i neznanja, pa je danas prava svečanost ugledati je na terenu Konavala.