U mračnim dubinama

Noć u osvit 15. travnja 1912. godine bila je kobna za parobrod Titanic, tada najveći prekooceanski putnički brod, koji je, na svome prvom putovanju od engleske luke Southampton prema New Yorku, potonuo nakon udara u ledeni brijeg. U toj tragičnoj pomorskoj nesreći živote je izgubilo više od 1 500 putnika i članova posade.

Indikativna je bila i činjenica da je taj, iznimno luksuzno opremljen putnički brod, zbog napredne tehnologije gradnje, dvostrukog dna te sistema od 16 vodonepropusnih pregrada smatran nepotopivim. Međutim, taj će osjećaj tehnološke nadmoći nad prirodom navesti kapetana da, kako bi što prije došao do ciljane luke, izabere najkraći put, previše sjeverno i preblizu zone ledenjaka. Udarivši velikom brzinom u ledenu santu, negdje jugoistočno od Newfoundlanda, raspolovljeni brod svoje putovanje završava u morskom ambisu.

Za ostatcima Titanica tragalo se desetljećima, neuspješno sve do 1985. godine kada ga je otkrila američko-francuska znanstvena ekspedicija koju je predvodio američki oceanograf Robert Ballard. Olupina broda pronađena je na mjestu koje je od kanadske obale udaljeno 350 morskih milja, na dubini od 3 600 metara. Titanic će tako postati sinonim za pitanje zaštite recentnije podvodne kulturne baštine u morskim prostorima na velikim dubinama i u međunarodnim vodama, izvan nacionalne jurisdikcije.

Konavosko podmorje također krije nekoliko zanimljivih brodskih olupina s početka 20. stoljeća koje su bile zanimljive raznim znanstvenim i amaterskim istraživačkim ekspedicijama. Jedna takva akcija dubinskog pretraživanja podmorja, zahvaljujući istraživačkom brodu Hercules i projektu Ilirski obalni istraživački program kojeg je Međunarodni centar za podvodnu arheologiju u Zadru provodio u suradnji s američkom organizacijom RPM Nautical Foundation i Ministarstvom kulture Republike Hrvatske, rezultirala je pronalaskom više zanimljivih podvodnih nalazišta koja su i zaštićena kao podvodna kulturna dobra. Tom prilikom pregledana je i olupina oklopne krstarice Giuseppe Garibaldi, koja je potopljena 1915. godine torpedom ispaljenim s austrougarske podmornice U-4.

Položaj broda poznat je otprije. Neslužbeno ga je 2008. godine otkrila grupa čeških ronilaca, kada je, prilikom njihova drugog zarona, smrtno stradao član tima Jan Otýs. Riječ je o dosta velikoj dubini od 122 metra i ronjenje na tim dubinama zahtijeva maksimalan oprez profesionalnog ronioca. Godine 2009. na olupinu Garibaldija zaronio je Dražen Gorički sa svojom ekipom iz Dragor Suba, koji su tom prilikom napravili i kraću snimku broda. S obzirom na dubinu, istraživačka se ekipa služila malom istraživačkom podmornicom, dimenzija 2 x 4,5 m, koja može prevesti tri osobe do dubine od 200 metara.  

Vidljiv je bio prednji dio trupa sa svojim zakošenim pramcem. Uništeni krmeni dio tada nije otkriven u neposrednoj blizini olupine, ali ga je kasnije locirala ekipa istraživačkog broda Hercules. Iste ekipe dokumentirale su i ostatke potopljene podmornice UC-24, koju je nakon isplovljavanja iz bokokotorskog kanala 1917. godine potopila francuska podmornica pogodivši je torpedom u desni bok. Potopljena podmornica nalazi se južno od Molunta na dubini od 85 metara.

Nedaleko od Prevlake, sa sjeveroistočne strane poluotoka, na nešto manjoj dubini od 40 do 28 metara, može se zaroniti do potopljene krstarice Kaiser Franz Joseph. Ove zanimljive, ali i mnoge druge tajne, kriju se u mračnim dubinama konavoskog podmorja. Vjerujemo da će se, za one pojedince kojima je ronjenje na ovim dubinama nemoguć pothvat, nešto o burnim životima ovih olupina naći i u budućem muzeju u obnovljenoj utvrdi na Prevlaci.